Sunce uprlo. Krećem kući. Smirena i zadovoljna. Bacam pogled na Skenderiju i skrećem prema Alipašinoj džamiji. Razmišljam kuda ću, kojim putem.
Ponovo mi se otvara niz mogućnosti, imam dosta vremena i svaka varijanta mi je privlačna. Kroz Lašvansku dolinu, preko Rostova, ili klasično, na Brod? Ne žurim s odlukom, imam dosta vremena da odlučim. Odluka pada tik ispred naplatnih kućica. Na Brod.
Vozim uz rijeku Bosnu i pogledom pratim njenu desnu obalu. Slike koje se nižu ne naslućuju ono što ću vidjet tek nakon Zenice. Tu nekako pada odluka.
Prije nekih petnaestak dana pokušah nešto učiniti za Maglaj. Nažalost neuspješno, nije bilo sluha za molbe Maglajlija. Možda sam u krivom, no moj apel nije donio, meni poznate, rezultate. Stoga, najmanje što mogu učiniti je da uđem u Maglaj. Ionako nikad još nisam ušla, a vraćajući se ovim putem, godinama me privlači ona tabla s oznakom za Maglajsku tvrđavu. Odvrtim kompjutor u autu i vidim da imam vremena…..
Dio autoceste do Zenice izgleda mi spreman. Naplatne kućice su na mjestu, table s oznakama spremne, ne sjećam se jesam li pročitala da su i tuneli završeni, ali sve navodi na to da će i taj dio autoceste uskoro biti pušten u promet. Fotoaparat u desnoj ruci ne miruje….
Mjesta se nižu, a pogled mi zvjera okolo naokolo, pogledom pretražujem tragove nedavne kataklizme. I onda krene. Desna obala rijeke Bosne pokazuje veličinu razaranja.
Seniorka, otkad znam za sebe, govori kako je voda čovjeku najbolji prijatelj, ali i najveći neprijatelj. Njen iskonski strah od vode i njenog razornog djelovanja, uvjetovan utapljanjem u njenom ranom djetinjstvu, meni je potpuno shvatljiv. Bila ona mlada ili stara, zdrava ili bolesna, ali sluh kojim čuje kapa li negdje voda, curi li nekontrolirano, je nevjerojatan. Pitam se, bi li ona, sa tim svojim sposobnostima, možda mogla osjetiti kataklizmu koja je zadesila naše tri države….
Grane velike, male, granje, žbunje, debla, isčupana stabla, korijenje, naneseno kamenje, stijene…. razbacano kako ih je voda nanijela… na svakom metru desne obale Bosne. Ne sumnjam da tako izgleda i lijeva obala na kojoj se uglavnom nalazim.
Stabla koja jesu preživjela ovaj nalet vode, sada su u potpunosti okićena smećem koje je voda nanijela. Na svakoj grani vijori se bijeli trag… vrećice, zasušeni i zaljepljeni, na grančice, nabodeni papiri, ponegdje i komadi odjeće, vijore na povjetarcu i podsjećaju na pagansko kićenje stabala.
Nemila. Jednom nekad prošla sam kroz naselje, razmišljam jel da to učinim ponovo. Odustajem. Ali se prisjetih kako sam na pumpi skoro odrezala prst. Da, i to je bilo prije točno šest godina.
Topčić Polje. Mjesto koje je teško stradalo. S ceste ne vidim ništa. Nastavljam dalje.
Žepče. Po prvi put ga zaista pogledah. Odolih impulsu, uz obećanje samoj sebi, idući put.
Maglaj. Skrenem s ceste. Potpuno nepripremljena, bez google earth informacija, idem naslijepo, na sreću, ali s puno entuzijazma i avanturizma, nađoh se na raskršću. Kuda ću? Desno sigurno nije centar, stoga ta cesta otpada. Vidim tablu, kaže Maglaj lijevo. Hajd krenem i na idućem raskršću skrenem desno, iza podvožnjaka, potpuno previdjevši da cesta ide i lijevo, i nađem se ispred neke tvornice kojoj ne upamtih ime. Ok. To smo znači fulali. Vraćam se na početnu točku. Ususret mi dolazi auto, ima prednost puštam ga. Ne razmišljam više o njemu. Eto me opet na onom prvom raskršću. Sad probam ono što je bilo ravno. Vozim se uzduž pruge i vidim nije ni to. Okrenem se kod nekog podvožnjaka i vidim tragove nanesene zemlje. Još uvijek je mokra. Prošlo je gotovo mjesec dana od povlačenja vode, a ovo je još uvijek mokro….
Vraćam se na početnu točku. Opet. Vozim paralelno s vlakom. Vlak prolazi pored mene i tu pada odluka. Slijedi vlak. I onda mi sine, pitaj nekog. Ne budi glupa. Tri djevojke spremno mi odgovore i shvatih da sam u prvom navratu bila na pravom putu, samo sam trebala biti malo inventivnija. Na greškama se uči.
Ponovim sve i sad skrenem lijevo, prateći prugu i rijeku Bosnu. Vlak mi je pobjegao…
Ono što slijedi, slike koje vidim su grozne, i danas, mjesec i po dana kasnije.
Cesta kojom vozim postaje sve gora, da bi se pretvorila u makadam. I lijeva i desna obala rijeke Bosne – jednako oštećene, uništene… vozim doslovce 15 na sat, pazeći na rupe, vozim slalom izbjegavajući ih, no s vrlo malo uspjeha.
Prve kuće, s moje lijeve strane, otvorenih vrata i prozora… osjeća se miris vlage, zemlje na sve strane, ali tragovi radova na čišćenju se vide, … iako nikad nisam bila u Maglaju, nekako se nazire prijašnje stanje… upadne mi u oči dio Maglaja na desnoj obali.
Dođem do, poslije ću saznat ime, Gradskog mosta, i razmišljam lijevo ili desno. Desno ću kasnije. Krenem lijevo, u centar… i dalje 15 na sat, slikam sve što stignem. Skrenem desno, Konzum… evo i džamije, one iste koja je punila novinske stupce svojim munarama iznad vode.
Tragovi na fasadama kuća vidljivi su još uvijek. Život se polako vraća u normalu, no tragovi su i dalje svježi. Miris u zraku prepoznatljiv. Memljiv. Zrak pun vlage. Uz otvorene prozore je grozno. Uz zatvorene još gore. Odvozih uzduž i popreko. Na rotoru vidim gdje je izlaz. Pokušam upamtiti. Tu se moram vratiti. Skrenem opet prema centru.
Upitam policajce, kuda i kako do tvrđave. Objasne i evo me opet na Gradskom mostu. Parkiram kod Kuršumlije, prekrasne Jusuf-pašine džamije, kako mi kazaše policajci, i uputim se prema tvrđavi.
Dobro će mi doć da malo odmorim od vožnje, ali uzbrdica i temperatura zraka i vlaga koja se osjeća neće mi činit dobro. To ću shvatit tek u Doboju. No, bodrim samu sebe, zar ćeš sad odustat? Izdrži, pomalo, polako… imaš vremena, samo ne odustaj.
Polako se krećem kasabom. Pogledom upijam kuće, arhitekturu objekata, izgrađenost, promatram oblike, materijal….
Dok se uspinjem, kao u vremeplovu, s lakoćom pretvaram ovu sadašnjost u prošlost i gotovo kao da vidim ljude u njihovoj odjeći, kao da sam se vratila tristotinjak godina u prošlost. Pade mi na um, deja vu ili reinkarnacija? Ako sam u stanju sve to vidjeti, mora da sam u nekom od mojih prethodnih života živjela ovdje, u vremenu kojeg tako lako sebi mogu predočiti. Evo me pred tvrđavom….
Silazim s konja, kucam alkom, vrata se otvaraju.. ulazim… panorama koja se pruža je veličanstvena i tu i tada mogu dijelom sagledati razmjere kataklizme. Za razgledavanje tvrđave nemam snage. Osjećam slabost od silne vlage.
Napravim još jedan, zadnji, krug po Maglaju i nastavljam povratak.
Rijeka Bosna na dva je mjesta uništila cestu, vozim polako, u koloni. Desna obala je užasna. Iz daljine ugledam prostor koji zjapi strahotom, bez zemlje koja se odronila, ogromno klizište koje svojom bojom odaje nedavne događaje.
Kosova. Brdo s lijeve strane odronilo na cestu, Bosna s desne strane podlokala cestu. Mobilni semafor upozorava na radove. Kuću s lijeve strane, tik iznad ceste, od pogleda zaštićenu stablima, prepoznajem sa snimaka objavljenih na youtube. Ko zvrk vrtim glavom, razgledavam, slikam…
Doboj. Stajem da uzmem gorivo… u ogledalu, dok perem ruke, uviđam posljedice uspona na Maglajsku tvrđavu, temperature koja je, iako je prošlo šest, još uvijek oko trideset….
Ne ulazim u Doboj. Ne zastajem u etno selu, mjestu gdje obično pijem kavu kad dolazim i odlazim iz Bosne… nastavljam bez stajanja do granice…
Zovem Juniorku i pitam može li danas proslava… njena me narudžba vraća u stvarnost i svakodnevicu…
Preporucavam Tesanj za sljedeci put :).
Iznad Tešnja zora sviće?
da tamo dočekam zoru? 😀 😛
Rekoh li ja jednom: “Kroz Maglaj drevni, magle prolaze…”
I ova ce…
opet na putovanju, nikad mira:))))
pa šta bi onda blogeri čitali 😀 😛
Ja mislim ti imas vec sljedece putovanje za Bosnu zakazano 🙂 <3
imam, imam 😀