Kraj.
I posljednja nit je prekinuta. Ugašena.
April, 2003. Povratak s Hvara, kroz Liku.
„Mama, imam ideju“
„Zar opet?
„Hoćeš li da idemo u Ričice?“
„Šta ćemo tamo? Tetku Anku? Kako ćemo je nać?“
„Šta je Johann radio? Gradio prugu. Gdje Anka može živjeti? Uz prugu. Kako joj je ono prezime?
„Pa Dorighi“
„Ma udano, mama, udano“
„Knežević“
„Eto, pola posla obavljeno. Tražimo Anku Knežević“
Obišle smo Ričice, Sveti Rok, Lovinac. Nigdje zaseoka Kneževići. Niti ga nema. Kako će jedna kuća činiti zaseok? Kako pronaći jednu kuću? Sat vremena smo tražile. Desetak puta sam silazila s glavne ceste u šumske cestice vozeći do pruge i tražeći kuću. Nijedan nije bio pravi dok mi nisu kazali, da se taj put, ta cestica i ne vidi kao cestica, sakrivena je žbunjem i kupinama. Kako je meni sve sa brojem trinaest, tako je i trinaesti pokušaj konačno urodio plodom.
Kuća pored pruge. Ni pet metara udaljena.
U ratu porušena i spaljena, sada obnovljena. Izgubila se jedna soba, ali se zato dobio sanitarni čvor. Još bliže pruzi nalazi se još jedan objekt, pomoćni… sada služi kao kokošinjac.
Oko kuće cvjetnjak, proljeće je i sve je u raznim živim bojama. I niska drvena ograda, tek toliko. Bez namjere da ikoga spriječi da dođe i ubere.
Sparkirah se na neograđeni, zemljani teren… Zemlja je suha, nema blata, nije bilo ni kiše… Pokucamo na vrata. Otvara muškarac maminih godina.
„Dobar dan, mi smo Lončarićke. Jesmo li pronašli kuću Tetke Anke?“
„Jeste. Ja sam Nikola. Uđite.“
„Jel Tetka tu?“
„Da, da, samo uđite.“
Ušle smo u veliki dnevni boravak spojen s kuhinjom. Na suprotnom zidu moderna kuhinja, ali i šporet koji me vraća u djetinjstvo. Dok čekamo, promatram zidove. Slike. Ukrase. Razmišljam s koliko ljubavi i boli su ponovno vješani predmeti na zidove. Nema slika starijih od nekoliko godina.
Sve što je postojalo, srušeno je i spaljeno 1991. Ponijelo se samo ono što se moglo nositi bježeći na nogama preko Velebita. Snježnog i smrznutog Velebita. Sa sedamdesetjednom godinom na leđima, s vrećicom u rukama, po smrznutom Velebitu. Zgrozila me sama pomisao na pokušaj da zamislim sve to.
U tom se trenu otvaraju vrata. Ulazi žena koju tražimo i čekamo.
Tog trena me udara kamen posred lica, grom u rebra, mokra krpa po glavi, šamar, šaka u lice…. ništa nije ravno tom šoku. Skoro da sam se onesvjestila.
Ugledah moju baku, maminu mamu. Ne mogu disati. Srećom sjedim. Otpijem malo ponuđenog soka da dođem k sebi. Ne, to je nemoguće, baka je umrla dvadeset godina ranije. Želudac mi se pobuni. Sprema se erupcija. Pogledam mamu. Pogledom tražim pomoć od nje.
Njenim licem se razlije tuga, sreća, ljubav, znatiželja. Oči joj svjetle suzama koje uspješno skriva naočalama.
Žena koja je ušla u dnevni boravak je sestra moje bake. Sestra po ocu. Mamina tetka.
Sličnost koju vidjeh je nemoguća. Visina, stas, glava, kosa, lice, ruke, milost, nježnost, … Da li je moguće da je sličnost tolika? Ili je moja ljubav prema mojoj baki tolika da u svakoj ženi vidim moju baku? Njih dvije jesu sestre, znači trebam očekivati sličnost… Ali zar toliku? Zar je moja baka klonirana?
Slušam ih kako pričaju i shvatim ko je Nikola. Lice iz pisma kojeg sačuvah nakon bakine smrti, gdje ova žena koju smo tražili i našli moli moju baku da uskoči njenom sinu, Nikolu, studentu, ako šta zatreba.
Zatvorio se krug. Povezah sve….
Uživam slušajući Tetku Anku kako priča o Johannu, njenom ocu, djedu moje majke. O Johannovom dolasku iz Tuzle. O životu u Trenti, o rođacima u Italiji. O životu u Lici ranih dvadesetih. O gradnji pruge. O hladnim ličkim zimama i životu u šumi. O ratu, drugom i ovom. O neimaštini, siromaštvu, …. o obnavljanju kuće, žali što je izgubila jednu sobu, no raduje je sanitarni čvor. U kući. Cijeli život je morala koristiti poljski zahod. A eto, sad je ovdje u obnovljenoj kući nekih dvije tri godine, i uživa što ne mora na wc kroz metre snijega….
Da li ću ikad moći i znati cijeniti ono što imam? Hoću li ikad moći biti dovoljno zahvalna za sve što imam? Slušajući Tetku Anku postidjeh se svoje obijesti i nezahvalnosti. Shvatih poniznost. Shvatih koliko moram biti ponizna.
Tetka Anka je prije tri dana zaklopila svoje oči. Konačno je našla mir i smiraj.
U devedesetpetoj godini života.
🙁 nekako mi tuzno sve to
te ljudske sudbine..
Neka joj je lahka zemlja. Moje saucesce!
Da, @gracias, zbog onog “zelim vise” zaboravimo prave vrijednosti… Teta je nasla svoj smiraj :))
Neka joj je laka zemlja. Nadajmo se da joj je gore bolje
Moje saucesce…
hvala svima 🙂