Subotnje jutro krenulo s kafom. Uz šporet i vatru kakvu nisam osjetila punih 35 godina. Šporet me podsjetio na roditelje mog oca i rijetke dane u djetinjstvu koje sam provodila s njima. Osjetih poznati miris, toplinu, dovoljno da do zadnjeg časa, pred polazak za Sarajevo, ostanem u pidžami.
Zvuk mobitela i upit jesmo li krenuli, ubrzao je stvari. Semiramida je stigla, domaćica i ja smo u zig-zag tempu odjenule dnevnu uniformu i mi krenusmo. NI Balaševićevi rezanci s makom nas nisu mogli zadržati. Zov Šehera je bio jak. Dovoljno jak.
Vrijeme – poluoblačno. Prolazimo tranzitom i nakon samo kilometar, počinje smijeh, jer čim se Proming ukazao, zaključile smo da je to riječ dana.
Izlazak iz Bugojna i lagani uspon, zavojitom cestoma preko Rostova. Mjestimično je bilo magle, no to me nije usporavalo. Na vrhu uspona dočekao me prelijep pogled, na plato ispunjen vikendicama, obasjan suncem i lokalnim pojedincima koji su me pokušali usporiti. "Ako iko treba razgledavat, to sam ja, a ne oni" – ubrzo sam ja njih prestigla…..
Nakon prve serpentine, bubne me bomba u glavu! Knjige! Gdje su knjige?!?!?! Jesmo li uzele knjige? Nismo, naravno…..
Pade prijedlog da produžimo, aaaa ne! Ja ne, ja se vraćam a i vas dvije sa mnom!
"Zar ti nisi svjesna da se u Sarajevu ne smijemo pojaviti bez?" pitam,
"Šta ćeš sad?" , "Vraćam se, na koncu vidjet ću još jednom Proming!" i prasnemo u smijeh. Šta smo drugo i mogli?
Okrenem se naravno posred ceste, bez imalo pardona, i vozim natrag. Povratkom na plato, pokazaše mi skijašku stazu i stupove. "Aha, a kakve stupove?" – "Kako ne vidiš stupove? Ne gledaj tamo, nego tu gdje mi je ruka!" "ne mogu ja ništa gledat, ja moram vozit. Al mogu ih slikat!" Gledam, pokušavam ih uočit, al ne uspjevam sve dok se nisam dovoljno približila. Semiramidini stupovi poput visećih vrtova istoimene asirske i Babilonske kraljice. Nakon što smo apsolvirali stupove, Boki Šumaher stupa na scenu. Kamione nižem k'o od šale, treba nadoknadit vrijeme koje ćemo izgubit. Kilometri me ne brinu, goriva imam, ali nepovratno izgubismo nekih 45 minuta.
U povratku uviđam da je Bugojno u magli, koju u prvom pokušaju izlaska iz Bugojna nismo ni primjetili.
Domaćica uleti u kuću, neprimjećeno, i hajmo ispočetka. Možda nam drugi pokušaj uspije 😀
Ovaj put, slikamo Proming. Ovaj put Proming će nam ostat u albumu, i fotografija i sjećanja.
Prvu polovinu puta već znam, druga polovina donijela je Novi Travnik. I ovdje sam prvi put. Slikam koliko mi kamioni ispred mene dopuštaju.
Izlazak na već poznatu cestu Turbe – Kaonik i evo nas uskoro na Lašvanskoj petlji. Za dvadesetak minuta smo u Šeheru, a i prozivka je ponovo tu. Domaćica odmah kazala da smo imali grešku u koracima, ali bolje ta greška nego da ostanemo bez života pojavimo li se kod domaćice broj 2 bez knjige.
Kobilja Glava, Zetra, Skenderija, BBI i evo nas.
Stigosmo na vrijeme na kafu, pite, kolače.
eto slike 😀 
eto i mene na Promingu 😀 
Proming – drugi pokušaj prema Sarajevu 😀
pročitala 🙂
post ili? 😀
post 😀 rekla sam da odbijam čitati knjige na kompjuteru :p (ako si na to mislila)
ništa nisam mislila, samo sam pitala, jer mi se učinilo nedorečenim 😀
ja jos uvijek cekam sliku prominga 🙂
ko čeka taj i dočeka… eto stavih ti slike 😀
napokon… ti trebas 15 postova napisat da bi jednu sliku postavila (a to je trebalo biti prvo) 😛
jesi li ti mama svjesna da nije prošlo ni 24 sata otkako sam se vratila? a ti samo vičeš i ružiš: “hoću post! hoću post! hoću post!”
sad si okrenula na “hoću sliku! hoću sliku! hoću sliku!”
:DDDD :PPP
pa jesi li sumaher-zanana ili nisi? 🙂
jesam, jesam… to sam i dokazala 😀
Ja na slikama ne vidim tu novu petu 😀
jel treba i petu da slikam? 😀 😛
Pa bio bi red, kad si sve slikala možeš i novu petu 😀