STRADUN NA DRINI

Proljetos bila u Goraždu, s obećanjem datog samoj sebi da ću u ljeto svakako do Višegrada.

Po izlasku iz kanjona, rijeka Prača ulijeva se u Drinu. Moja putnica, prijateljica, i ja krenule lijevo. Prema Višegradu.

Vrijeme je za naplatu duga kojeg osjećam već duže vrijeme. Dug prema Ivi Andriću. Dug prema povijesti koju nisam znala voljeti dok sam bila školarka. A sad, pokušavam u što kraćem periodu sve nadoknaditi. I ne samo u Višegradu….. Čak i onaj avanturistički duh jača svakim trenom kad sam za volanom…..

VIšegrad. Ne trebam o njemu. O mostu. Više manje sve se zna. A opet, poseban je osjećaj stajati na tlu, mostu, iskopinama koje broje svoj život u stotinama godina. I koje broje stotine, tisuće života koji su, rekla bih, dragulji u krunama historije. I srednjovjekovne i suvremene.

U nekoliko navrata ulovih se kako izgovaram riječi, odgovor na pitanje, gdje ćemo sjesti da popijemo kafu. "Hajmo uz more". Uz more. A nalazim se "samo" na rijeci, na Drini. Nisam brojala, ali ovo mi je čini mi se četvrti ili peti put ove godine da se nalazim uz Drinu. I osjećam beskrajno divljenje vodi, njenoj snazi, njenoj želji da, kako odnosi, tako i donosi, život.

Šetnica, koja će to tek postati, dovodi do jednog mjesta koje me interesira iz niza razloga. Andrićgrad. Osjećaji su dvojaki. Znatiželja, zadovoljstvo samim boravkom, ali i razočaranje. Sve ono što prati sam Andrićgrad je dovoljno puta spominjano i ne trebam ja još o tome. Moje mišljenje se nimalo ne razlikuje od javno izražavanog mišljenja i osuda koju je izricala BIH javnost.

Razočaranje strukom arhitekata i urbanista. Da, upravo tako. Razumijem projektante, oni projektiraju šta im se kaže, no njihovo neznanje, nestručnost, lakomost, egocentričnom željom da budu upamćeni kao "tvorci" jedne nebuloze, mi je apsolutno nejasna.

Prvi korak i prvi dojam po ulasku, me podsjetio na Stradun. Glatki, kameni mramorni tetraedri, samo pokušavaju ličiti na nešto….  Kad se već uzimao (da ne kažem teže riječi) kamen, zar ne bi bilo logičnije da se pokuša uklopiti u postojeći, predivan, eksterijer?

Arhitektonski sve izgrađeno nema nimalo logike. Razumijem potrebu da se bude "moderan", ali veći efekt bio bi da se pokušalo izgraditi objekte koji ne bi bili šaka u oko. Pa makar to bile samo i vanjske fasade. Da budu možda i etno selo? sa modernim sadržajem?

Povijest Višegrada je osebujna, bogata, bogata detaljima, zar se ama baš ništa nije moglo iskoristiti?? Jasno je meni otkuda vjetar puše. O provokacijama, kojima bijah svjedok, neću.

Jedinu dobru stvar, jedina prednost ovog i ovakvog objekta je ekonomska opravdanost. Pored mosta, najveće turističke atrakcije, Višegrad je dobio dodatni sadržaj, otvorena su radna mjesta, obogaćena turistička ponuda grada.

A na koncu, jednom nekad, ovo zdanje će ipak ostati Višegradu i BIH. Autor ovog zdanja, će htio/ne htio, kolikogod sebi gradio spomenik, jednom nekad pasti u zaborav.

Ćuprija i Drina će nas sve nadživjeti.

I nastaviti govoriti istinu.