Nekategorisano

KLAUSTROFOBIJA

Ponovo sam vozila onom, u proljeće je proglasih, klaustrofobičnom cestom. Kanjon Ustiprače. Tada sam bila i sama u autu i sama na cesti. NIgdje nikoga oko mene.

Ovom prilikom imala sam društvo. Od Sarajeva. No osjećaj koji se javio u proljeće, ni ovaj put nije izostao. U onom najužem dijelu, ma koliko da nas ima u autu, osjećaj da se planine oko mene jednostavno spuštaju i zatvaraju nebo iznad mene, se svejedno javio.

Kanjon Vrbasa, koji je možda nekoliko metara širi, nije nikad prouzrokovao takav osjećaj. Možda zbog toga što se planine oko Vrbasa odmiču od same rijeke, dok planine u kanjonu Ustiprače idu potpuno okomito, kao da je neko nožem izrezao prostor kojim će rijeka teći. Uzak, tanak, okomit….

Noć prije polaska za Sarajevo, vraćam se u hotel, u svoju sobu, u Splitu. Prijateljici je bilo žao što ne mogu duže ostati, a umalo se desilo da i ostanem još jedan dan.

Još nikad, ali nikad nikad nisam ostala u liftu. A ovaj godišnji ću pamtiti i po tome.

Ušla, stisnula broj kata na kojeg idem, on krene i odjednom negdje u prostoru i vremenu stane. Istog trena, uzmem mobitel i okrenem broj recepcije i kažem gdje sam i šta sam. Nakon nekoliko minuta, neko kucka, gore, dole, lijevo, desno, izgovara pitanje na koje trebam reći gdje sam, meni to ništa ne znači, ali eto rekoh "tu sam".

"Pričekajte, sad će doć kolegica koja zna s liftovima"

Javim se prijateljici, "čuj, želja ti se možda ispuni. ako čuješ da vatrogasci jure, to dolaze mene oslobodit"….

Dok sam čekala, prvo što mi je palo napamet, evo situacije iz filmova. Šta oni rade? I pogledam strop, tamo gdje ko biva treba biti neki otvor. Ni O od otvora. Pogledam mobitel, puna baterija, haj super, bar ću moći razgovarati s nekim, ukoliko ovo potraje. Potražim i neki otvor za zrak, nema ni to…. U ionako sparnom i vrućem Splitu, biti zatvoren u prostoru od jedva jedan i po kvadrat, baš i nije bilo osvježavajuće….

Uto dođe ta cura, i zaboravih pogledat kakvim alatom, otvori ona vrata. Pogledam gdje sam, između dva kata. Da bih izašla treba skočit sa visine veće od metra. Dosjetih se, sjedni pa siđi. I eto me na zraku.

Neki čudan osjećaj, kojeg mogu nazvat strahom, tek se tada bio javio. Javim prijateljici, da sam slobodna i oslobođena.

Racio se, barem kod mene, u tom trenu, pokazao jačim.

Gracias a la vida que me ha dado tanto....La ruta del alma del que estoy amando.... Que si ya no puedo verte, Por qué Dios me hizo quererte, Para hacerme sufrir más?..... Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio...."You can't wait until life isn't hard anymore before you decide to be happy."

  1. benesta

    Ko bi rekao da si ti klaustrofobična, a jesil imala cigara? ja bih to prvo provjerila 😀

  2. graciasalavida

    gdje ću u 1,5 kvadratni metar u kojem nema zraka i sparno je, još i pušiti?

    i nisam klaustrofobična, još uvijek nisam 😀

  3. bezsrca

    Ja sam klaustofobična :S

Komentariši