Izašla iz Zvornika… ulazim u Karakaj… tu trebam skrenut lijevo ….. prema Tuzli..
Prva sam, možda sam mogla i ubrzat, pa da skrenem prije svadbene kolone koja mi dolazi u susret, iz pravca Bijeljine… ma neću… neka ih, neka prođu… ne žurim se nikuda….
Al oni skrenu desno, u mom pravcu… e sad moram čekat da svi prođu… treći auto je lincoln… ima barem sedam metara u njemu :D…. u koloni otprilike dvadesetak automobila… haj dobro…. Gledam tablice… pola srpskih, pola bosanskih… konačno prođu.. zadnji njihov, a prvi ispred mene, beogradska registracija…
Vozimo se tako u koloni, … ja za njima, zg registracija, postala sam dio svadbene kolone 😀
U jednom trenu doleti i uleti ispred mene, jedan nevidljive registracije, jer na zadnoj haubi ima izvješenu srpsku zastavu sa 4 ocila… i ima one „diplomatske“ zastavice sa strane… trube na sve strane… ovima je očito bio merak uvalit se ispred mene 😀
Neka, nema veze, i ja sam dio srpske svadbe :D… poslije skontam da iza mene postoji još jedno pet vozila koji su očito minut-dva kasnije krenuil i ja sam se, očito, ubacila njima… trube ovi naprijed, trube ovi odozada… a meni svira Balašević… „Svadbarskim sokakom“.. Koincidencija? Slučajost?
Vozimo se mi tako punih desetak kilometara, brzina 30-40.. pokušavam uslikat onog lincolna, no ne uspjevam… više se vučemo nego što se vozimo… u jednom trenu pomislim, haj da ja fino njih preskočim.. al odustanem… shvatim da bi to oni kakvi jesu, mogli shvatit kao provokaciju, i odlučim da nastavim voziti za njima..
Uskoro su oni ipak skrenuli prema jednoj pravoslavnoj crkvi, zaboravih joj ime… konačno.. sad se mogu počet i vozit….
Tek kad sam se vratila u Tuzlu, na vijestima čujem, da je u Kravicama kod Bratunca, bilo gusto.. Majke Srebrenice uspjele su, upotrijebivši silu, ali i same po njihovim riječima neke od njih povrijeđene, ući u ograđeni prostor poljoprivredne zadruge u kojoj su mnogi Srebreničani ubijeni na jeziv, monstruozan način…. Međutim, ne znam u koje vrijeme se to dešavalo… jer ja sam prošla onuda u dva navrata s vremenskim razmakom od možda dva, tri sata i nisam primjetila ništa… možda je to bilo poslije mog prolaska… možda prije.. ne znam….
Sam povratak je, psihološki gledano, bio puno kraći, usprkos svim mojim skretanjima, stajanjima…
Priroda oko mene je beskrajno tiha, glasna, zasljepljujuća, mirna, spokojna, rječita… boje koje prevladavaju jednostavno te natjeraju da se zaljubiš…
Drina je divna, velika, veličanstvena rijeka… samim imenom sve kaže….
Za godišnji planiram ponovo izlet na Drinu.. ovaj put nešto južnije…. Ja, koja nisam rječni tip, zaljubih se u rijeku… ne bih se usuđivala zaplivat, ne plivam u rijekama i jezerima, ali sam boravak pored vode, pored rijeke je nešto što mi se ovog trena čini neopisivo privlačnim…
Ovu turu ću ponovit… ne samo jednom.. sigurna sam
Neka te Allah nagradi iz Svog obilja,za ovo tvoje prelijepo opisano hodočašće u podrinje…
Samo da selamim i pozdravim,tebe i sve eventualne komentatore :))
Taman sam pomislila da si na kraju zavrsila kao kuma mladoj na svadbi 😀
I ja vjerujem da ces ponoviti tu turu.
🙂 nasmija me opaska od Maye:)
i mene baš zanimalo gdje ćeš stići:) drago mi je da si nam prenijela sve ovo. užitak je čitati te<3
bi ja, al me bilo strah crnogorskog kuma :DD
hvala qalbiashk, maya & qalb 🙂
jeste li bili u Tuzli? 🙂
da, jesam…. 🙂
Mogla si da izazoveš incident balkanskih razmjera, haman veći od onog koji je Ra izazvao u Rijeci :DDD
situacija ovdje opisana, je u stvarnosti bila puno paradoksalnija, nevjerojatna, puna kontrasta…. if you know what I mean 😀
aBd da i ja s tobom…
svadbarskim sokakom? 😀 😛
bujrum 🙂