PODRINJE 7/2013 – FATIMA broj 403

Spavala sam jedva nekih pet i po sati…. Nisam pretjerano umorna, ali mogla bih još spavati…..

 

Iako nisam osjećala u subotu veliki pritisak, jer sam bila u Potočarima i Srebrenici, Zvorniku – kula-grad gore, Divič prije toga…. U nedjelju sam itekako osjećala psihički umor, odjednom me i glava boljela…. Dobro, bio je i pritisak u Tuzli, ali mi smo gore na Talijanuši, iznad grada, i vjetar je stalno lagano puhao… al kako sam se u subotu vratila kući, tako nisam ni izlazila nikako van…. Provela nedjelju u pidžami sa rodicom,…. Pričale, spavale, odmarale….

 

Slika imam bezbroj (345 na fotoaparatu, i nekih 70-tak na video kameri, taman kad se popela na Kulu-grad, otišla mi baterija na fotoaparatu…. Srećom bila sam lukava i nosila sa sobom videokameru…. Slike će danas na fb …

 

Otkud da počnem?

 

Drina…. Po prvi put se vozih uzduž Drine… ono proljetos što sam prvi put bila u Zvorniku malo sam se vozila uz Drinu…. Al sad! Drina je teška rijeka… prelijepa i preteška…. Svakom litrom te vode struji povijest… svakom litrom ona nosi i život i smrt…  i usprkos svemu, i svima, i prošlosti i budućnosti, ona će nositi istinu…. Od nje nitko neće pobjeć… može se sakrit… al pobjeć neće….

 

Po prvi puta prođoh srednjim Podrinjem… beskrajno lijep dio…. Karakaj, Zvornik, Divič, Drinjača, Konjević polje, Kravica, Bratunac, Potočari, Srebrenica…  Svako ime jedno teže od drugog…..

 

Memorijalni centar… trebam li išta reći? Išta pisati?

 

Bijah po svakakvim grobljima i mezarjima, velikim, malim, gradskim, seoskim.. ratnim – prođoh u Francuskoj savezničkim ratnim grobljem za poginule amerikance u drugom ratu…. Stotine bijelih križeva koji podsjećaju da postoje ljudi spremni da daju život za slobodu, za istinu, za pravednu stvar….. postoje groblja – parkovi – spomenici jednog vremena…. Postoje nekropole – stećci – svjedoci jednog vremena…. Postoje mezarja stara po više stotina godina koja govore o proteklom vremenu, o povijesti, o historiji jednog naselja, grada, ljudi, … ali Memorijalni centar…..

 

Mjesto gdje postaješ svjestan kolika bestijalnost može postojati… ispravljam se… bestijalnost se može iskazati prema jednoj osobi, bestijalnost može biti afektivna, isprovocirana…… ali kad je riječ o stotinama ljudi…. Ne, ne, tisućama ljudi, onda to prelazi i te okvire….. Patološka bestijalnost?

 

U jednom od članaka ovih dana pročitah i ostade mi u pameti jedna rečenica sa haškog suđenja…. (parafraziram)  „… trebalo nam je sat vremena za 1000 ljudi…..“

 

Pa ja sat vremena pijem kavu!!!!!!!!!

 

Kako i kojim riječima objasniti gađenje prema ljudskom rodu koje osjetih gledajući bijele nišane s jedinim jedinim, uvijek istim, tekstom:

„I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli „mrtvi su“, ne, oni su živi samo vi to ne osjećate“

 

Kojim riječima objasniti broj 403? Mjesto M 03-13-24? Bilo koji broj, bilo koje mjesto? Kojim riječima objasniti 8372?

 

Osjetih potrebu da na neki, bilo koji način, osim slika u fotoaparatu i glavi, imam uspomenu druge vrste…. tespih…..

 

Produžih i do Srebrenice…. Dođoh do centra, do džamije…. Popih kavu….Svjesna sam činjenice da sam bila svojevrsna senzacija u mjestu, iako se to ničim nije pokazalo…. Marama, koju stavih u Potočarima, još je tu…. Zagrebačka registracija…. Osjećah poglede….

 

Pokušala sam sebi dočarati, spustiti se u stanje gladi, beznađa, očaja, straha, nesigurnosti, …. Nisam uspjela…. Možda je i bolje….. ali da osjećam ogromno poštovanje prema tim ljudima, da osjećam potrebu da budem dio onih koji će svakom riječi i svakim postupkom biti dio ljudi koji traže pravdu za njih, …..