Konačno.
Sarajevo.
Prema planiranom dva puta ću silazit na čaršiju. Neću autom, ne isplati mi se. Znala sam da GRAS štrajka, čula sam još u Tuzli… znači preostaje cipelcug, u prevodu tabantrans, ili taksi.
Prozvana sam. Žurim u kuću sevdaha na kafu. Stigoh na vrijeme. Mojem veselju i radosti nema granica.
Društvo se iz minute u minutu povećava. Dobih svašta nešta. Svima od srca hvala. Jedino muško koje je došlo, iskorišteno je vrlo dostojanstveno. Zamolih ga da mi kupi neke sitnice. Đentlmenski je prihvatio zadatak i iznenadio me i obradovao jednim vrlo slatkim poklonom. Premda je Valter kazao da sam iskamčila poklon. Iskamčila ili ne, ja imam poklon. I baš baš baš mi je drag!! Pa ti Valtere vidi
Tu, u Kući sevdaha, gdje se, od prvog, jednog julskog, dana 2008. kad me prijateljica dovela, najbolje osjećam, desio se taj toliko spominjani intervju, objavljen u Avazu. Sve ostalo je sad već povijest. Avazovog linka nažalost nema, ali zato ima ovaj link Šeher hanuma .
Čaršija. Onaj toliko poznati, dragi miris. Golubovi oko Sebilja. Ležerna užurbanost. Oksimoronska definicija čaršije.
Sarači, Begova džamija i česma, izložba u Medresi, Ferhadija, Vatra, Titova, Parkuša…..
Navečer je otvaranje izložbe Milomira Kovačevića Strašnog. „(I) oni su branili ovaj (svoj) grad“.
Imam dogovor s Jasminkom (Djetinjstvo u ratu ) za kafu i druženje i zajednički odlazak na otvaranje. I moja domaćica nam se uskoro pridružila. Bezbroj fotografija, tužnih, sjetnih, … razni osjećaji se bude… samo mogu zamisliti kako je ljudima koji su to proživjeli, kad se u meni budi sve i svašta….
Čekajući Jasminka, promatram grupu đaka i njihovog učitelja. Pored Vatre. Priča im povijest i značenje gume koja gori. Pokušavam se staviti u đačke cipele. Pokušavam se sjetiti kako su se djeca u moje doba odnosila prema takvim pričama. Znam da smo tjelom bili prisutni, ali ne i duhom. Nisu nas baš interesirale te priče, to nam je bio smor, gledali smo i tražili neke krivine da čim prije zbrišemo tražeći zabavu i zezanciju. No ova djeca, ozbiljno slušaju. I ja sam, koliko sam mogla a da ne budem nepristojna, onako sa distance, slušala. Dan oslobođenja grada, Vladimir Perić Valter, učitelj spominje sve bitno…
Sretoh i dio društva s blogerske kafe.
Jedan divan dan završava šetnjom po čaršiji. I ponovo izložba u Medresi. Nekoliko radova me se baš dojmilo….
Lijepa, topla, proljetna noć ….
Sarajevska….
Umjetnička galerija u kojoj je izložba i slika Toše Dabca 
Izložba u Medresi
blogovanje sa tobom mi sad dođe tako putopisno kao one Milićeve emisije:)
mašallah, baš.
ali od svih izdvajam Zvornik:)
uživaj..mubarek petak:)
qalb, gracias 🙂
prije nekoliko godina, dobih kompliment da sam k'o Zuko Džumhur :))
upravo iz tog razloga su ovi izdvojeni postovi nazvani “Zukinim stopama….”, svi su ti, izvdvojeni, postovi putopisni :))
Da je bilo više vremena, prošetala bih i Goraždem, i vjerojatno bi tada taj post bio drugačiji…. jednom nekad u ljeto prošetam i Goraždem i Višegradom… 🙂
Ma draga moja SEHER HANUMA ! :*
:*
Naravno da ti se svidja kad si ga iskamcila:D
Takvi pokloni su najdraži 🙂
Oni iskamceni….
valtere, samo mi nemoj dirat tog jedinog muškog što mi dođe na kafu, bio je više nego dobar domaćin :DD