Jutro je osvanulo bez sunca ali i bez kiše. Sasvim ugodno za vožnju. Nakon doručka pozdravim se s mojom domaćicom i Latifaginica je krenula.
Izlazeći iz Tuzle uspjelo mi je 10 KM pretvoriti u 20 KM. Čista alkemija. Tek toliko da se zna. Recept vam ne mogu odati. I ovako sam unikatna, a sa tim receptom još i više….
Cesta vodi kroz Husino, Živinice, Kladanj, Olovo… nema prometa, ne u mom smjeru… svi krenuli u grad na posao, što znači da ja idem u kontra smjeru…
Ima jedna (ili dvije) serpentine kad se penješ iz Olova prema Sarajevu, otkuda se pruža predivan pogled na grad. Htjedoh stati i uslikavati.. no boje koje prevladavaju nisu mi bile privlačne… dolazit ću ja opet, kad zazeleni, tada je puno ljepše… i u to jutarnje sunce …. Tada ću svakako stati..
Začas uđoh u Kanton Sarajevo. Bijambare. Po već šesti sedmi put prolazim ovuda i nikako da stanem i uđem. Mislm da ću tamo nekad kad budem bila na godišnjem, jednostavno uzeti ljude u auto i pravac Bijambare. Mislim da već znam i koga ću uzeti, ustvari bit ću angažirana kao vodič po Sarajevu. Pa kad se već vodamo po Sarajevu, onda ćemo produžit i do Bijambara …..
Upravo tu je i kiša počela, a ja još uvijek nisam riješila svoju dilemu. Goražde ili ne.
Semizovac…. Opet moja profesionalna deformacija pronalazi plinovode i istog se trena sjetim rješenja nepostojećeg plinskog prstena… jednom nekad možda se i ostvari taj prsten…
Izlazim iz Semizovca, kiša onako sitno pada, iznad Sarajeva vedro… razrješenje dileme se samo nametnulo. Okrenem broj i javim, dolazim do jedan, pa nećeš dotle stići kaže Nera, dobro, neka ti bude, onda pola dva….
Ono mjesto o kojem uvijek pričam kad pišem o dolasku u Sarajevo, i ovaj me put dočekalo. Pogled na Koševo, Koševsko brdo… pogled koji mi svaki put oduzima dah… kiša je ovdje očito prestala, zasjalo je sunce, ono pravo proljetno…. Vidi i kišobrani se pale? Šta je ovo? Sunce sije.-Kiša pada… no već ja donesoh odluku, nema predomišljanja… Nera me čeka…
I onda redom…. Zetra, Alipašina džamija, Skenderija, ALU, Inat kuća, Vijećnica, Bembaša, Hotel Saray…
Prvi puta idem preko Romanije. Najdalje dosad što sam išla bile su Pale, ovaj put je drugi smjer, druga destinacija. Pade mi napamet pjesma koju odmah preformuliram „Ide Šeher hanuma preko Romanije“.
Kiša lagano pada. Pogledam na sat. Prošlo podne. Na cesti nigdje nikoga. Tu i tamo neki kamion u mom smjeru, tu i tamo neki auto me prijeđe.
Na Romaniji ima još snijega, sa strane, cesta je čista, onaj udaljeniji snijeg je još uvijek bijeli, ovaj uz cestu je prljavo smeđecrn. Ali cesta je sasvim ok.
Podromanijsko polje me oduševilo širinom i svojim prostranstvom. I dalje sam sama na cesti.
I ovdje slikam ulazne i izlazne table… i evo me u Rogatici. Velik grad? Čini mi se da, oči samo zvjeraju s lijeva na desno i natrag…
Evo i rijeke Prače. Ulazimo u kanjon. Podsjeti me na kanjon Vrbasa, no ovaj je puno uži, planine sa strane puno strmije, nigdje nikoga oko mene…
Moram priznat, ne osjećam strah, cesta nije teška, naprotiv, ali klaustrofobičnijom cestom još nisam vozila, čak ni ona cesta od Elbasana do Tirane nije toliko klaustrofobična.
Ustiprača. Ušće Prače u Drinu. Drino, evo me opet do tebe ili kod tebe. Nikad dosad nisam bila na Drini, a sad evo dva puta u dva dana. Poslikam ušće i produžim do Goražda.
Miomira je odavde. Ne znam jel mi ikad kazala kad je zadnji puta ovdje bila i ima li još svoje rodbine tu.
Pažljivo vozim, još pažljivije zvjeram okolo, snimam očima i fotoaparatom, prelazim preko Drine.. nikako da se dosjetim gdje je izvor Drine.. jesmo li to ikad učili u školi… pogled mi zastaje na novoizgrađenoj (obnovljenoj?) džamiji…..
Nazovem i pitam gdje da se parkiram, haj tamo kod tržnog centra, veliki parking. Nađoh bez problema, javim se ponovo, tu sam….. osim tog mosta preko kojeg dođoh, ima još dva, jedan pješački kojeg sam pogledom obuhvatih, jer nije bilo vremena za obilazak, onaj treći je još uzvodnije…. definitvno moram još jednom na ovu stranu….
Nismo se ni okrenule, već je vrijeme za povratak… Nera mora na posao, ja na kafu u Importanne…
Sunce zasjalo… oblaci pobjegli…. Povratak je bio puno ugodniji… cesta bitno prometnija, i onaj osjećaj klaustrofobije je netragom nestao.
Putem, negdje prije Rogatice, primjetih tablu označene nekropole, ali nažalost prekasno da reagiram… šta to znači? Moram ponovo tim pravcem… na koncu, moram i do Višegrada… znači ponovo imam razlog …. Baš mi ga je teško bilo pronać….
U Sarajevo sam brzo (brže?) došla.. stigoh na dogovorenu kavu na vrijeme… javim se ljudima, konačno imam i wifi… počele stizat obavijesti o pristiglim mailovima…. Jedan mail je važan i jedino na njega odgovaram…javljam da sam dobro i da je sve ok…
Jedan dugi dan, ispunjen raznim meteorološkim promjenama, je pri kraju. Još da dođem kući……
Dočekala me topla večera, čaj, kafa, ugodno društvo i jedna izjava ljubavi.
Znala sam da me voli, ali još nijednom nije to ponovio desetak puta.
Kad kaže jednom dosta je, a tek kad kaže 10-ak puta 🙂
Uh, isprepada me ova voznja preko Romanije…
Ziva bila, odsad fotoaparat drzi u gepeku!
@mystory: jednom ispuni srce…. desetak puta ispuni dušu 🙂
@msks: Romanija je super, kanjon Prače je toliko uzak, uzak, uzak… pa onda nikad neću stići na odredište ako ću stalno trčat u gepek po fotoaparat :DDD
Ovo su pravi putopisi👍
Draga, ja ću te voditi u obilazak kanjona Prače ako pristaješ na potpunu izolaciju od civilizacije :)))
@srecaa: gracias :))
@benesta: definiraj potpuna izolacija od civilizacije :)))
Pa recimo imaš Praču, šumu, livadu, kucicu, nema struje, nema tv, nema wifi, samo glasan cvrkut ptica i još glasniji šum Prače 😉
može, dogovoreno, ali onda ideš sa mnom i do Višegrada :)))
Moze, nisam jos bila u Visegradu, rado ću ti se pridružiti :)))
ja bih volio u Goražde otići 🙂
@benesta: you've got yourself a date 😀
@brutalni: i trebaš 😀
kako si ti samo bogata 🙂 :**
nadam se da ne misliš na materijalno bogatstvo 😀
drago mi je da si zadovoljna mojim gradicem. znam da je put malo 😉 ali vrijedilo je zar ne?! radujem se tvom ponovnom dolasku
Put je put, ali vrijedilo je…. dodjem ja ponovo da prosetam i uslikam sve :))