Otkad znam za sebe, traperice su sastavni dio moje garderobe. Neizostavni. Ni danas se nije ništa promijenilo. U skladu s tom navikom i sada krenuh na put. Jesam, dvoumila sam se da ih ne uzmem, ali ljubav je prevladala.
Nijedne moje traperice nisu bile u skladu s onim trendom poderanih, znaš ono na koljenu ili natkoljenici. Ali, eto i ja dođoh na taj nivo. Ne svojom voljom, ali eto desilo se. Nero je ostavio vječni trag lijevom šapom. I tako, ko u zakašnjelom pubertetu, hodah Bosnom pet dana u poderanim trapericama.
Za ljubav se svašta čini, zar ne?
Dan je počeo zeljanicom. Zvrkovima. Pratila sam znatiželjno oblake nadajući se da kiša neće krenuti. Ne zato što bi me smetala u vožnji, nego zbog činjenice da bih morala nositi kišobran šećući mojom destinacijom.
Uza svu moju pripremu, ne znam i ne mogu objasniti kako sam ja zamislila da u Zvornik mogu jedino preko Bijeljine. Sad kad o tome razmišljam, shvaćam da sam imala želju u etno selo Stanišić, a onda i do Zvornika, ni jednog trena ne razmišljajući da provjerim kako od Stanišića do Zvornika…. Da sam pogledala vidjela bih da su to u stvari dva pravca. Oblaci i moguća kiša ipak su me odvratili od etno sela, koje je naravno puno ljepše posjetiti po sunčanom nego kišnom vremenu.
Znači, odluka je pala. Zvornik.
Prvi put polazim prema tom istočnom dijelu i Tuzle i Bosne. Jedno me veseli. Proći ću kroz Simin Han. Rodno mjesto moje bake. Fotoaparat nije izlazio iz ruke.
Cesta kojom vozim prije sto godina nije postojala. Moji su živjeli lijevo od ceste, prema brdu, ali ne od ove današnje, nego one što danas prolazi kroz centar mjesta.
Pogled na desno – tu negdje jednom nekad rodila se i živjela moja baka.
Nastavljam dalje, pratim cestu, fotografski zabilježujem table kako ulazim i izlazim iz naselja, jer jedino tako poslije, po povratku, mogu znati šta sam u kojem mjestu snimila.
Tih pedesetak kilometara je prošlo začas. I evo me na rijeci.
Otvara mi se širok pogled, ne znam kud bih prije s očima, a raskršće govori da moram desno. Uzduž rijeke.
Prvi puta sam na Drini. Divnoj, velikoj rijeci. Ulazim u Zvornik. Zgrade s desne strane, rijeka s lijeve. I jedan željezni most. Hoću preko njega, iako ne znam kako.
Odjednom ispred mene autoškola, ja za njima u centar, barem tako kaže tabla. Cijelih dvije minute su razglabali gdje šta kako, no na koncu se pokrenusmo i vidim njih, par, on i ona, policajci.
Dobar dan, jel se ovdje plaća parking? pitam ja. Ona pita njega, jel se plaća, on odgovara njoj, ne, koliko ja znam, onda ona meni prenosi, ne, ne plaća se koliko on zna. Igra pokvarenog telefona jasna i glasna. No nedam se ja smesti, opet ja, gdje mogu parkirat, neću dugo, malo da razgledam. Eno tamo može, iza onog crvenog ali nemojte široko stati da ovi mogu prolaziti. Hvala, kažem ja i odem parkirat auto.
Naravučenije, u svakom „stranom“, nepoznatom gradu, uvijek pitaj policiju gdje da parkiraš, reci da si „stranac“ i oni će fino da ti paze na auto. As simple as that.
Zvornik. Koliko god nikad nisam bila ovdje, probudio je neka sjećanja na neke tv slike, novinske časopise…. Pomislih i na meni drage ljude iz Zvornika…. I bude mi toplo oko srca kad samo pomislim da će ovo čitati….
Zvornik je raskopan. Najnormalnije. Proljeće je tu i treba obnoviti. Nisu sam asfalt dizali, nego vidim vrte nešto i oko kanalizacije i šahtova.
Moje profesionalno deformirano oko, znajući da ovuda prolazi plinovod iz Srbije za Semizovac, pogledah po kućama žute ormariće….
Dođoh do centra. Do mosta. Onog željeznog.
Ima jedan crtić za bg sinhronizacijom, mislim da se zove Madagaskar, možda i ne, nebitno, ali glavni likovi su pingvini u predbožićno vrijeme. Trebaju slagat poklone ili šta već. Ima jedna scena gdje njih trojica prate časnu sestra. Rečenica o kojoj govorim je slijedeća: „stopi se!“. Treba imati na umu da su njihovi vanjski izgledi vrlo slični. I pingvini i časne sestre imaju crne i bijele boje po sebi.
E tako sam se i ja stopila sa lokalnim stanovništvom koje poput muha samo zuji vamo tamo preko mosta…. Bila tamo ona kućica sa policajcem, ali ja sam sad Zvorničanka, nema potrebe da se ja njemu javljam.
Most. Pogled na lijevo. Pogled na desno. Predivna voda. Rijeka. Uza sve što se događa vrijeme kao da je stalo. I samo voda teče. Ona ista voda koja nosi i donosi život.
Znam da je Drina štošta nosila. Znam… i stadoh na mostu i s uzvodne i nizvodne strane… pokušavajući dokučiti … no odustadoh… to nije u mojoj moći… ma koliko duboka voda bila, istinu isprati ne može.
U povratku stadoh u Kalesiji, na šehidskom mezarju… Dok sam bila na mezarju i sunce se pojavilo. Znalo je da treba.. a možda je i mene htjelo nagraditi….
Povratak u Tuzlu, pored jezera, i preko Mejdana i Kipova u Kazan mahalu do pozorišne bašte. I onda pješice do Tvrtka.
Toliko toga a jedva da je podne prošlo….
A gdje su slike iz Zvornika? Ja sam tako davno bila tamo da sam zaboravila sve :/
bit će slika, samo da mi bloger dozvoli, jer prerano sam napisala post hahahahah
još nekih sat i po se treba strpiti hahahah
svašta 😀
Jesi vidjela kako je Drina privlacna i prelijepa 🙂
Draga Gracias, mene neka tuga ufatila gledajući slike 🙁
Prelijepa je…. rijeke i mora, voda opcenito me uvijek privlacila…. premda, moram reci, ne volim ribu uz rijeka u stajacih voda, izuzev pastrve 🙂
Radovi koji se odvijaju, voda koja tece, proljece.. sve to donosi novu nadu i buducnost…. iako moram priznat, sve slike ikad snimljene tog trena postaju proslost i (do)nose sjetu i tugu…
znam na sta mislis i razumijem te…
Ipak, ja biram ljubav…
nisam ni sumnjala 🙂
dobar ti avatar 🙂
jelda 🙂 znala sam da ce ti se dopasti ;)))
u sl postu sam jaaaaa! 😀
:stid:
:*
Nadam se da sam ja jedna od tih dragih insana kojih si se sjetila u Zvorniku 🙂
Ja nebi bila ja kad nevi zucnula 😀 ono najljepse nisi vidjela 🙂 ljepse i od Zvornika 😉 a niti si Zvornik gledala sa najljepseg mjesta. Zato, na ljeto cu izigravati turistickog vodica i pokazati ti mjesta zbog kojihces ostati bez daha 😉
naravno da sam i na tebe mislila…. zar si sumnjala?
zbog poslijepodnevnih obaveza nisam stigla sve, ali znam o čemu govoriš… uslikala sam ti to tvoje najljepše mjesto sa mosta… ima slika na fb 🙂
radujem se tome i jedva čekam :))