Ponedjeljak jutro… veker zvoni, a ja bih još jedno pedeset puta po pet minuta… Noge su još uvijek umorne od vožnje… al ustadoh, gotov je godišnji, hajmo radit da zaradimo novi…
Samo sam tijelom prisutna, duhom sam tamo gdje sam i bila proteklih pet dana…
Sad kad o tome razmišljam, voda, kiša, rijeke – pratile su me i obilježile ovaj moj boravak u Bosni.
Postuskršnji period u Hrvatskoj obilježen je poplavama. Ni koridor autoputa prema Slavonskom Brodu nije bio imun. Mjestimično je bilo i većih poplavljenih djelova njiva. Taman dovoljno da meni usadi neki lagani strah od onoga što me očekuje.
Psihička i fizička priprema prije puta i ovog je puta bila potpuna, no tko će znati na šta je priroda spremna. Ljudi od vremena mogu naručit neko (fino) vrijeme, ali priroda je ta koja diktira. I ponaša se po svojim pravilima. Neobjašnjivim i neočekivanim.
Do granice ipak sve normalno. Na mostu preko Save zabrinuto sam gledala nivo, dokuda je stigla, hoće li rasti, vijesti na radiju govorile o poplavama oko Siska. I pomislih, vratih se u ne tako daleku prošlost, i nisam se mogla sjetiti. Da li je ikad Sava plavila oko sebe nizvodno od Siska? Gledajući tok rijeke Save, u nju se ulijevaju Kupa, Una, Sana, Vrbas, Bosna, Drina (od ovih većih, ako sam koju zaboravila ili svrstala u manje važnu kategoriju, ispravite me i dopunite).. Od sve te količine vode, da li je Sava ikada plavila? Ni uz najbolju volju nisam se mogla sjetiti.
Ulaz u BIH je i ovaj put bio u skladu čekanja. Jedino što me zaista brinulo da me to čekanje ne zahvati na mostu…. Vjerujte nije nimalo ugodan osjećaj… Do vrha nasipa s Bosansko Brodske strane falilo je manje od metar visinske razlike. Da, gledajući kosinu nasipa, to je zaista puno vode, no voda iz Siska dolazi… koliki je val? Koliko vode donosi?
Srećom čekanje me dočekalo „tek“ na kopnu, i nije bilo dugotrajno kao gotovo prilikom svakog prošlogodišnjeg dolaska.
Mjesto za odmor. Neko reče da moj mjehur i strpljenje ponekad nemaju puno zajedničkih točaka… Dosjetih se….
Etno selo Kotromanićevo. Prilika za prvu bosansku kafu. Javih se tu na blog da odagnam brigu koja se kod nekih pojavila, dolazim li, ne dolazim li, puštaju me, ne puštaju me…
Put me vodio za Tuzlu. Još u Zagrebu odlučih preko Doboja. Tuda još nikako nisam išla….. Jedan razlog je da uštedim na autocesti, mislim na novce… a drugi bitniji razlog je upravo dionica Doboj – Tuzla.
Konačni zaključak prijeđenim putem – definitivno najbolji, i financijski, i vremenski. Znam, mnogi će reći bolji ti je preko Gradačca i Srebrenika, ili preko Orašja…
Kao i uvijek fotoaparat u ruci zajedno s mjenjačem. Već vidim pojedine glave kako vrte ružeći me, ko biva to se ne radi, to je opasno, odvlači pažnju…
Slažem se, al eto meni zasad uspjeva.
Odmah da kažem, vozila sam svih ovih pet dana vrlo pristojno. Po propisima. Nije bilo ni jednog trenutka da iole budem u opasnosti da me traže, po starom običaju, barem jedan bosanski dokument, kad već ne priznaju bosanski mobitel kao identifikaciju….
Prođoh kroz vrlo lijepa mjesta… mislim da sam uslikala sve table s nazivima, putokazima, čisto iz razloga da znam u kojem se naselju nalazi nešto što uslikah, bez obzira bio to tržni centar, hotel, crkva, džamija… bilo je puno meni interesantnih detalja.
Ovdje na blogu bit će po deset slika, jer blog ne dozvoljava više. Sve slike, no dobro ne sve, ima ih preko 600, velika većina bit će na mom fb profilu.
Pred kućom bijah taman u vrijeme ručka…. Da sam i dogovarala vrijeme u koje da dođem, ne bih pogodila. Ovako je bilo pravo u metu, bull's eye, 13.00.
Poslijepodne provedeno u razgovoru, smijehu, ćevapima, i iščekivanju nogometa.
E da… horizontalna signalizacija kod Mercatora baš i nije dobra. Sparkirah se, poslije to shvatih, na mjesto predviđeno za invalide. Nisam dugo bila u Mercatoru, no dovoljno dugo da mi se na autu ostavi poruka koja kaže: ne preparkiram li auto unutar određenog vremenskog roka, da će mi ga stavit u lisice.
Jooooj, da ste vidjeli strku i brzinu kojom sam zbrisala s parkinga. Da sam kojim slučajem ostala na kafi, kako sam razmišljala, auto bi mi bio u lisicama…. Posljedice i kazne se znaju…..
Pogledale smo utakmicu, uživale u Real Madridu, a onda ja otkrih program AlJazeere…. Toliko sam se bila udubila u program, dokumentarna emisija o Bursi, padu Konstantinopola, o pretvorbi tog grada u Istanbul, o Aja Sofiji, o palači Topkapi, o svašta nešta…. da jednostavno nisam ni primjetila da je ponoć odavno prošla….
Jedan običan, dugi dan, završio….
Još poslijepodne dobih ideju…..kako provesti četvrtak….
Sava kod Bosanskog Broda 
Etno selo Kotromanićevo – vrijeme za kafu i wifi 
rijeka Bosna u Doboju 
volim ovu arhitektonsku razvedenost… džamije su mi vječan motiv za slikanje 
I ja bih rado do ovog sela, bas mi je cute…
PS. U novinama si bas cool 😉
Ja tek sada došao na blog nakon nekog vremena. Novine kupujem naravno 😉
Ja bih samo kratko vezano za predhodni post.. Uzimajuci u obzir tvoje kompetencije a prije svega ljubav prema gradu Sarajevu, zelim samo uzviknuti u ime svih njegovih gradjana: Seher Hanumu za gradonacelnicu!!
hahahahha, nemoj tako glasno hahahahah