Stigoh. Sve je kao što pamtim, izuzev kreveta. Sad je tu u dnevnoj sobi.
Još uvijek se ne mogu sjetiti događaja zbog kojeg sam bio u bolnici. Pitanje je hoću li se ikad sjetiti.
I ovdje ležim cijeli dan. Iz pošte su došli i rekli da ne mogu imat dva telefona spojena. Ugradili su neko prebacivanje. Najgore je kad moje cure zaborave prebacit telefon u prizemlje. Čujem da zvoni, a ja ne mogu odgovorit.
Primio sam olovku u ruke. Ne znam više pisati. Ne čudim se.
Smislili smo način kako da dođem do kuhinje. Nazvali smo ga guzohod. Prebacujem se sa stolice na stolicu i tako do kuhinje. Moje cure kuhaju po mojim uputama.
Došao je Čedo. S adresom u Engleskoj. Tomo još nikako nije došao. Više sam nego razočaran.
Skinuli su mi gips.
N. mora u planine, ima problema sa željezom. I moje će cure svaka na svoju stranu, jedna u Englesku, druga u Split. A ja? Ja moram na rehabilitaciju. Đuka me vozi.
Danas, nakon osam mjeseci, po prvi puta sam stao na noge.
Izdržao sam pet sekundi.
nevezano za tvoj post samo da napisem hvala na javljanju…pozzz
Hehe, hvala i tebi 🙂