Silazimo iz autobusa.
„Pazi, pogledaj ima li auta. Ovuda baš jure.“ Rekoh mu. Ante je usporio korak. Ali ja nisam. Iskoračio sam prvi. Svoje vlastite riječi nisam poslušao. Pogledam na sat. Pet minuta iza 7.
Letim. Vidim gdje ću sletjet. S one strane buba dolazi. Valjda će stat.
Ležim. Svi se ustrčali oko mene. Vidim ih da govore, ali ne čujem. Ništa ne osjećam.
Mir. Konačno mir.
Ništa ne osjećam, zašto? Ni ruke, ni noge, ni glavu. Ali čim mislim, znači još imam glavu.