Nisam znala da imamo (opet) vanjskog neprijatelja. A ni unutrašnjeg. No, hajd, unutrašnjeg uvijek imamo.
Sjećam se onog vica (inače, za one koji ne znaju, vicevi i ja smo k'o krava i sedlo ): kako prepoznati neprijatelja? Po podočnjacima, jer neprijatelj nikad ne spava.
Eto.
Zašto ovaj post? Jer upravo potpisah da sam primila na znanje da imam radnu obvezu. 1991 to nismo potpisivali.
Sad, po slijedu naravi, čekam da mi daju onu torbicu. Za civilnu zaštitu.
U slučaju rata.
NNNI.
To k'o Beethovenova Peta. Ta-ta-ta-taa. Sjetih se ovaj čas da sam imala jednu, maminu. Ima li ona rok trajnosti?
Vic je odličan! Odličan!
je li to moras na kurs odbrane i zastite? 😀
jao emsar, još mi samo to fali :DDD
oblože, ima još jedan kojeg upamtih iz tog razdoblja, i tu što se mene tiče, sve prestaje i o vicevima i s vicevima 😀
ih radna obaveza?????
vicje super 😀
i ja se smijah od čuda, …:)))
vic je iz ranih osamdesetih 😀
Sve se može promijeniti, ali ONOiDSZ malo teže.CZ se također računa u ONO.
kad malo bolje razmislim….. to su stvari koje i u normalnom, običnom, svakodnevnom životu, dobro dođu…. šta bi bilo da smo recimo u Japanu, gdje nas potresi tresaju kako im se svidi….
oj sjecam se ovih torbica, dok sam svrljala po tavanu po zabacenim kutovima kuce i uvijek trazila nesto nesvakidanje, skriveno itd.
nadjem jednom ovu torbicu, blago, tad po mene i u masti si kazem, ” kad porastem imat cu vlastitu ” haha
i dodje rat pa umejsto te torbice pocese da dijele lunch pakete 🙁
vic je extra 😀 😀 😀 skupljam krajeve usana, propuh da ne pravim 😀
no covjek kad nema unutarnjih neprijatelja, nema ni vanjskih ( da malo usput prospem pameti 😛 )
hajd, samo da te mahanjem pozdravim …nisam odavno 🙂
evo mahanje i tebi :))
možda nađem i ja u nekom zabačenom kutu tu torbicu, pa uslikam 😀