Nekategorisano

MARATON

Vratih se. Obiđoh dvije države. Uzduž i poprijeko. Sveukupno 1700 kilometara. Od mora do planina. Još uvijek se ne mogu odlučit gdje je ljepše bilo, iako …. Sve se zna, zar ne?

Predivno proveden vikend sa mojim dragim ljudima, blogerima, a i onima bez blogerskog života. I jedni i drugi daju beskrajan čar gradu kojeg volim i kojem neumorno dolazim. Na neki način, zatvaram ovogodišnju sezonu putovanja. Dolazi zima. Barem se tako prijete, iako današnja temperatura u Zagrebu više govori o proljeću nego o zimi.

Dobih divne poklone, ne bih da bilo koga izdvajam, ali svakome od vas, a prepoznat ćete se, još jednom zahvaljujem, iskreno i s puno poštovanja. Petak navečer, blogerska kava, proslava godišnjice braka, iako, rekoše mi kasnije, da sam izgledala potpuno iscrpljeno i potopljeno, druženje sa dvoje dragih ljudi, blogera, donijelo mi trenutačnu promjenu stanja duha i organizma. Imala sam i investitora…

Moja domaćica, kao i uvijek, beskrajno gostoljubiva …. Zna i sama sve, izrekoh i riječima i postupcima… ne trebam sad ja tu puno…

Subota, u blogerskom okruženju, u prostoru u kojem sam gotovo inventar…..

Hanka, hvala ti na vremenu… bilo je neopisivo impresivno i poučno… ostala mi je ona jedna rečenica u glavi dosta dugo…. Od bezbroj puteva koji se pružaju i nude, znat ću izabrat pravi i ostat na njemu, putokazi se sami nameću bez obzira na širok spektar ulica, cesta, raskrsnica, autoputeva…. Znaš ti o čemu ja ….

Nedjelja, cafe Bristol….. šećerna bomba i predivan pogled na svojevrsnu sarajevsku instituciju….. „gdje ti je auto?“, odgovaram „u Šibenskoj“…. „zar mi imamo tu ulicu?“, „hajd da vas upoznam i s tom ulicom“…… Dva beskrajno draga prijatelja, moji prvi sarajevski prijatelji, bez kojih Sarajevo jednostavno nije moguće… bez njih mi nema dolaska, ali ni odlaska…. Da, postoje ljudi koje smatram sinonimom grada Sarajeva…. Bez njih, bez tog mog paketa, moje Sarajevo jednostavno ne postoji….

Kurban me dočekao, bio je strpljiv… i jedno dijete koje je izraslo nekoliko centimetara od zadnji put… frizura i noge… to je jedino što sam vidjela….. i naravno, nisam još ni stigla a od mene se očekivao zadatak… poredah odmah šest ili sedam slova…. I da… osim onih već uobičajenih nadimaka, dobih i novi…. Dijasporka… nasmijah se od srca…

Imponira to… i godi…. Beskrajno godi…

 

Gracias a la vida que me ha dado tanto....La ruta del alma del que estoy amando.... Que si ya no puedo verte, Por qué Dios me hizo quererte, Para hacerme sufrir más?..... Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio...."You can't wait until life isn't hard anymore before you decide to be happy."

  1. graciasalavida

    Jes’ vidio :)))))

  2. shizika

    pa da sam znala da kafenises i u Bistolu nedjeljom ….
    ;))

  3. graciasalavida

    Nisam ni ja znala dok se nisam dogovorila…. :)))

  4. kontesa

    Neka si ti napunila baterije 😉

  5. graciasalavida

    Valjda ce bit dosta da se prezimi :)))

  6. Punina

    🙂
    rastu zaista 🙂

  7. malimozak

    ako može Dijasporka može i Bauštelka 😛

  8. graciasalavida

    mm, ne pretjeruj 😀

  9. Esidovamama

    Samo ti dijasporko lutaj 😀

Komentariši