Povratak kući potvrdio mi je neko pravilo koje sam znala i uglavnom ga se držala, iako sam eto svojim postupcima demantirala samu sebe. Ipak, iako sam za volanom provela gotovo dva sata više nego što sam trebala, nije mi krivo. Jer, opet sam prošla onuda gdje dosada nisam.
Sam dolazak je išao po planiranoj ruti: Okučani – Banja Luka – kanjon Vrbasa – Jajce – Donji Vakuf – Turbe – Travnik – Vitez – Ahmići – Kakanj – Visoko – Vogošća – Koševo – Velešići.
No prolom oblaka u predjelu Novske kao, sada mi se to tako čini, dao je naslutiti da će se putem svašta dešavati. Nijednom dosada nije mi palo napamet da proučavam da li neko u ovim našim državama štrajka. A eto izgleda odsad morat ću i to. A morat ću i počet pamtit gdje stoje ovi što slikaju lijepe vozačice …..
Na Savskom mostu između dviju Gradiški provedoh gotovo sat vremena proučavajući da li je nivo Save na desnoj obali jednak lijevoj. Mislim, šta drugo da čovjek radi kad stoji na granici čekajući da se pojavi neki štrajkbreher… Ne znam zbog čega je bio štrajk, mislim, znam ali eto ne znam, ali kud baš sad morali štrajkat kad ja prolazim.
No šta je tu je. Vrijeme koje smo izgubile juniorka i ja trebalo je negdje nadoknadit. Naravno koliko god da me zovu Schumacher, sat vremena je nepovratno izgubljen. Uz jedno pet-minutno stajanje u kanjonu Vrbasa, da juniorka vidi i osjeti čar brzaca i barem pokuša zamisliti utrku kajaka na divljim vodama, doslovce projurih kanjonom. Ne bih da spominjem brzinu kojom sam prošla…..
Sva stajanja su bila maltene u „trčećem stavu“. Plan nije bio takav, ali sila je rekla svoje. Jer, u Sarajevu sam jednostavno morala biti u 19 h. I sva se utrka s vremenom svodila na to.
No ipak i usprkos svemu, zastale smo u Jajcu, uslikale slapove, muzej AVNOJ-a, pokazali kako se dođe do čaršije….. Pristojno sam se vozila kroz naseljena mjesta, baš ono po propisima…. Donji Vakuf, Turbe… Vlašićka kuća…. I ovdje smo samo par minuta odmorile, uzele somun i sira i nastavile dalje.
Travnik …. Plave vode.. tu ću morat jednom stat kako treba. Ima više razloga ali možda najveći je rodna kuća Ive Andrića. Rekoše mi ne može se autom, bolje pješice, a uostalom tako i treba, jedino pješice može se upoznati mjesto.
Cijelo vrijeme sam razmišljala jel da svraćam u Ahmiće, hoću li stići, koliko će mi vremena oduzeti. Gdje god sam stala, pitam mogu li do 19 h biti u Sarajevu, kažu mogu, ali… eto… Odluka je pala. Kad sam već tu, par minuta mi ništa neće značit. Kod table skrenem lijevo…. Dođem do gornje džamije…. uslikah, ispričam juniorki po čemu se Ahmići pamte, … poklonim se žrtvama. Ispričam se za ono što je rađeno u moje ime, iako ja ništa nisam kriva.
Na Koševskom brdu bila sam u dogovoreno vrijeme, dovoljno da se osvježim, presvučem i odjurim na Ferhadiju, gdje je proslava rođendana, i BKC, gdje je koncert.
Povratak je bio zamišljen kao pravac Sarajevo – Visoko – Kakanj – Zenica – Doboj – Derventa – Brod. Tim pravcem smo se najviše puta vraćale. Ali…. E tu počinje priča.
Odmah iza Lašvanske petlje, zaustavi me neoznačeni auto, sa ispruženom „kuhačom“ kroz suvozačev prozor. Kako je meni mnogo toga sa 13, tako i ovaj auto ima registraciju sa zadnjim brojem 13. Simptomatično? Pojma nemam. Znam da nisam ništa nepropisno uradila, osim što sam primila mobitel i spustila ga, … Dobro, dobro, znam, nisam smjela ni to. Uglavnom, stanem, zamoli me policajac dokumente, upitam šta sam uradila, kaže dođite s nama.
E tu već meni postane sumnjivo. Kaže, vidite ovo, vi ste tamo još u novembru snimljena da prebrzo vozite. Ne vjerujem svojim očima. U novembru? Pa sve razmišljam, sad smo jun. Tri puta pitam u novembru, pa jel vi to mene pratite? Pa što ste me sad zaustavili, bila sam ovdje i u aprilu, što nista tada, i dalje ne vjerujući i sve sam sklona reći, ali ja nisam tada bila u Bosni. I taman to zaustih, sjetih se koncerta Balaševića. Jesam. Eto. Jesam. Uh.
Rekoše, hajte vi u Zenicu platit kaznu, pa se vratite nama tamo na onu pumpu, i to je to. Mene opet nevjerica hvata, kako vi to mislite da ja idem u Zenicu, pa se vratim, i onda opet u Zenicu? Kaže, da. Molim? On opet, kaže da. Ne valja se s rogatim bosti, tim više što nisam u mojoj državi. To bi već bila druga priča.
Hajde, ispričam juniorki šta se dešava, ona se smije, smijem se i ja, kiseli mi smijeh…. al mi blesavo amo-tamo se vozikat. Odem u Zenicu, nazovem i objasnim da ću kasnit. Kava i ćevapi budu reprogramirani za neki drugi put. Hajd, reko šta je tu je. Pitam juniorku , šta ćemo sad. Hoćemo li natrag u Zenicu ili da se vratimo Lašvanskom dolinom, kako smo i došle.
Greška broj 1. Odlučile smo promjenit pravac povratka, i umjesto da se vratimo u Zenicu na ćevape, mi skrenula za Lašvansku dolinu.
Greška broj 2: stale opet u Vlašićkoj kući, i jele uštipke sa sirom i kajmakom, umjesto da produžimo do Jajca, da jedemo ćevape.
Nastavljamo put. Sve znamo, sve nam je poznato. Juniorka kaže da joj se ovaj pravac, više sviđa a sve zbog kanjona Vrbasa. Tu mi nekako bilo lakše.
Prođemo Jajce, i eto nakon nekih 5-6 km kolona na otvorenoj cesti. Vidim već dugo se stoji, ljudi vani na cesti, izišli iz svojih automobila, maltene dernek. Ima nešto i autobusa, ima i kamiona, i šlepera. Pitam djevojke ispred sebe šta se dešava, kaže sudar u tunelu, a policije još nema.
Iza mene taksista. Razgovara s nekim ljudima u nekom automobilu koji ide u pravcu Jajca i pitam šta se dešava. Potvrde mi riječi onih djevojaka. Nemam ja namjeru sad tu čekati Godota, i odmah ko iz topa pitam taksistu „kako ću ja za Zagreb?“
Gledam kolonu, vidim nisam jedina zg tablica. Kaže taksista hajte vi za mnom. Nakon jednog kilometra što smo uradili u pravcu tunela, (činilo mi se da je kolon bila duga barem još toliko), okrenemo se na otvorenoj cesti, i pravac Jajce. Uđemo u centar grada, stanemo na pumpi i fino mi kaže: hajte vi sad za Mrkonjić Grad, i od tamo lijepo možete ili za Bihać ili za Prijedor ili za Banja Luku. Odluka je pala Banja Luka, na autocestu. To mi se u tom momentu činilo jedinim logičnim i pametnim odgovorom. Jer od Banja Luke imam autocestu i mogu sve ubrzat.
Zahvalim se taksisti i krenemo. I eto, otkrih nešto što dosad nisam ni znala da postoji. Plivska jezera. No dobro, vjerojatno jesam učila u školi, al eto. Ne nosim zabadava znakove mudrosti na glavi. Očiti dokaz da sam odavno izašla iz škole.
Oduševila su me. I ne samo mene. I juniorka kazala da bi ona mogla živjeti na takvom mjestu….. gdje je jezero u blizini, zelenilo, mir, tišina, spokoj….. ne znam ni kako sam vozila, jer mi je fotoaparat stalno bio u ruci. Predivno! Oduševljena sam. Još uvijek mi se slike jezera i zelenila vrte pred očima. I Mrkonjić Grad. Prvi puta sam ovdje. Divan maleni gradić.
Kanjon Vrbasa, jezero Bočac, brzaci Vrbasa….. jednostavno plijene izgledom, bojom, pjenom, jednom riječju svaki puta bih mogla ovuda. Prelijep, predivan put. Zelenilo kud god oko poželi.
Ulazak u autocestu kod Banja Luke u 21 h. I Gradišku upoznah, istina noću, bilo bi ljepše danju, ali ništa manje lijep gradić.
Jučer navečer nisu štrajkali, pretpostavljam, jer nije bilo kolone. Za nepunih dve-tri minute sam prošla granicu.
Nivo Save i na lijevoj i na desnoj obali isti je kao i dva dana ranije.. ovaj puta nisam imala potrebe o tome razmišljati.
Sad se samo pitam, kad idući put dođem u Bosnu, hoće li mi opet neko pokazati da sam negdje vozila prebrzo…..
Eh, nasa ti je policija poznata po svojoj efikasnosti.
Sljedeci put budi spremna da platis cehove iz aprila.:)
najtuznije je sto ne vidimo nikakav znak za ogranicenje brzine i opet nas zaustave i opet smo vozili 10 km/h brze od dozvoljenog.
@msks: sad me više ništa ne može iznenaditi ahhaha
@emsar: ma ima znakova, samo mene moj magnet privlači tolikom snagom da sam u stanju eto preskočiti kad bi zatrebalo 🙂
Ma uvijek se nađe neki detalj koji nije lijep kao ostali 🙁
Ali važniji je ostatak 🙂
dobro jutro 🙂
@zlaja: i taj je lijep, i nadasve poučan :))))
@smiraj: dobro jutro :)))
….., o “vremenu i moram”,razmišćlam i pro kraju sam.
Nek ste se vi kući sretno vratile. Uživaj!,hn.
Boga mi, tebi treba neki ministar policije, a ne ja! :D))))))
vdlakavi, ne budi skroman…. btw možda ti bolje pristaje nick “dikobraz”? 😀 😛
@hn: jesmo, jesmo, hvala :)))
Oooo, pa nije još do toga došlo… radije bih ostao među primatima… 😀
haj mi nađi onda tog ministra policije, neka mi napravi “pokaz” … znaš ono, papir gdje piše da ja mogu sve, čitaj da sam zaštićena vrsta :))))
Koliko ti kilometara pređeš i šta sve obiđeš, trebalo bi te imenovati ambasadoricom (veleposlanicom) ili konzulom, pa da imaš imunitet :)))
hahahhaha vidiš, nisi prvi koji je to pomislio, a niko da makne prstom :))
ovaj puta sam uradila samo 970 km….. u aprilu 1200 km, ovaj vikend što slijedi očekujem oko 1100 km… 🙂
do Ivine kuce moze se doc autom, ali s onog mjesta gdje smo bile nije moglo bas..jedino pjesaka jer imaju jednosmjerni putevi, ..u Travniku malo malo pa jednosmjerni put…tako da znas u buduce da ne platis kaznu 🙂
aaa krivo sam ja to shvatila…. :))
takve greške ne radim, nego se prebrzo vozim 😀
pazi svaka greska se plaća , ako ne sad onda u novembru+ dobijes sliku kao dokaz da si pogrijesila :))))))
pa dobro za koga ti navijaš?