DAN PETI

Nedjelja. Dan mog povratka. A meni se kao i obično jednostavno ne ide. Nedavno sam kazala da me treba metlom otjerati. No dobro, ne baš tako doslovno, ali samo sam htjela iskazat osjećaj koji me ispuni svaki put kad mi se primakne povratak kući.

Imam još dvije kave dogovorene. Naravno, na mojim omiljenim lokacijama. Kuća sevdaha i Metropolis.

Krenuh Dobrinjom, Alipašinim, Bulevarom Meše Selimovića, Zmaja od Bosne. Kod Skenderije stop. Policija zatvorila promet zbog, poslije sam doznala, neke utrke. Nemam izbora. Moram skrenut u Alipašinu. Tu ulicu znam, njom ulazim u grad i izlazim iz grada. Ali to je sve. Morat ću pronać neko jednostavno rješenje za parkiranje. Mogu ja pješice do grada, Ali samo da nađem nešto prepoznatljivo. Nije mi baš do istraživanja, nemam vremena sad za to, moram do kuće sevdaha. Vozim za kolonom, računam, oni znaju kako do centra ili barem bliže, ali u tom trenu ne shvaćam da je centar potpuno zatvoren za promet. Skrenemo desno u neku ulicu. Uska je. Ukaže mi se mjesto za parking i iskoristim priliku. Pitanje je hoću li imat bolju. E sad jedino da upamtim ime ulice u kojoj mi se nalazi auto. Ispred mene neka španjolska registracija. Recimo da je to znači neko sigurno mjesto za parking. Krenem pješice. Osjećam da idem u pravom smjeru. Kemal begova i evo me na Điđikovcu. Divno. Da sam tražila ne bih bolje našla.

Nemam puno do čaršije. Vidim start i istovremeno i cilj te utrke. Kiša i dalje rominja, a trkači, i mladi i stari, i muško i žensko, i odrasli i djeca trče, poneki hodaju, neki sprintaju, neki mjere vrijeme, neki se razgibavaju poslije utrčavanja u cilj, neki se oblače u kabanice, ali svi su tu. Muzika trešti, policija čuva. Hodam Titovom do Vatre i skrećem na Ferhadiju.

Moja blogerica me već čeka. Obje uživamo u nedjeljnom prijepodnevu, uz bosansku, sevdalinke i razgovor.

Zajedno krenemo prema Metropolisu. Usput uđemo u Medresu, gledamo ručne radove. Prvi puta sam tu. Mislim da je ovo i prvi put, otkako dolazim, da je otvorena. Nisam sigurna, ali definitivno znam da sam ovdje prvi put.

Metropolis je zadnja stanica mog boravka u Sarajevu. Tradicionalna kava i ručak sa dragim prijateljem. Bez te kave i razgovora ne odlazim iz Sarajeva. I da hoću ne mogu. To je više od tradicije.

U rano poslijepodne vrijeme je da krenem put Kaknja, Zenice, Doboja, Dervente i Broda. Kiša je prestala dok hodam prema autu. Parkuša je odjednom obasjana s ono malo sunca. Sjedam u auto. Napravim krug i eto me opet u Alipašinoj. Krećem put Kobilje glave.

Moja bosanska turneja završava. Slušam Eldina dok se vraćam kući. Razmišljam o proteklim danima. O vremenu kojeg provedoh sa divnim ljudima. I sve razmišljam, o mogućem datumu ponovnog dolaska. Kao i uvijek, još nisam ni otišla, a već planiram povratak.

Rezime:

pet prekrasnih dana, 750 fotografija koji svjedoče o svem, malo veći izbor nego ovdje na blogu može se vidjeti na mom fb profilu.

Upoznah nove ljude, upoznah drage blogere čije postove mjesecima redovno čitam, vidjeh drage prijatelje…

Kako god okrenem, štoperica je uključena… i broji dane do slijedećeg dolaska…