DAN ČETVRTI

Magnetska igla. Opet sam se vrtila. U neka doba sam i odustala, pa sam se probudila okrenuta popreko. Doručak. Vidim kiša i dalje pada, onako baš dosadno, jesenski. Zamolim Malika sa recepcije da mi oslobodi auto. Danas se selim. Napuštam hotel. Vidim pričaju o Titanicu. Danas im je godišnjica. A i rođendan mom dedi. Njima je 100, mom dedi bi bilo 107.

Bili su brži nego sam očekivala, i na Ciglanama sam ranije nego je dogovoreno. Imam vremena i produžim do Pionirske i Jezera. Bila sam ja već tu. Sada prvi put sama obilazim autom, pa kao učenik, fino utvrđujem gradivo.

Pokret, krećemo za Pale. Danas su tamo utakmice, razne škole i klubovi imaju finalne i polufinalne utakmice. „Moj“ klub igra polufinalnu utakmicu. Pobijedili smo. Zabili im tri komada. Iduće subote je finale. Držim fige da osvojimo prvo mjesto.

Kiša i dalje jesenski sporo i dosadno pada, a mi krećemo za Konjic. Prođemo brzom cestom, zaobilaznicom, nismo se spuštali u grad. I ovuda sam već prošla, ali tamo 2008. Šta god da sam upamtila, sve se promijenilo. Sada gledam drugačijim očima. Poznajem već neke lokalitete. Čula za njih iz raznih izvora. I pomalo prepoznajem sve šta sam čitala i slušala. Ivan sedlo, Bradina i evo nas … Konjic.

Istog trena hvatam fotoaparat i nemilice škljocam. Istovremeno mi se u glavi otvara slika karata koje sam koristila 2009 i 2010 za izradu studije plinifikacije, odnosno gasifikacije. Tako se zvala. Skraćeno. Pravi naziv je dugačak tri reda pa mi se neda pisat.

Komparacijom sve prepoznajem. Pitam moje dvije domaćice za neke detalje, i sve se uklapa. Prošetali do tržnice, i do mosta. Usprkos kiši koja i dalje ne prestaje, most je veličanstven. I Neretva. Sjetih se pjesme i počeh u sebi pjevat „Zelena si rijeka bila“….

Predivna je. Divna, poludivlja, relativno brza, prekrasne zelene boje. Ni kiša, onako jesenski siva, nije mogla umanjiti svijetle tonove zelene boje rijeke koja tisućljećima ovuda juri i donosi život. Usprkos svemu i svima. Ona uporno donosi život. Tog trena mi pade na pamet i pijesak u Sućurju na Hvaru. On je njen pijesak. I da nisam učila u školi o morskim strujama, znala bih da je Neretva „kriva“ za sve. I za plodni estuarij, deltu, i hercegovačke mandarine, paradajz, lubenice. Pade mi napamet i Gabela, možda nesuđeni dom Odisejev. Sjetih se i utrke, maraton lađa, druga subota u augustu. Jedna stvar sve ovo nabrojano povezuje. Neretva. Predivna rijeka zelenih tonova.

Tufahije u Novalića kuli. Predivan pogled na lijevu obavu Neretve. Htjeli smo i do Zavičajnog muzeja, ali su radovi, i nismo mogli kroz blato. Neka, bitno da urade, pa ćemo neki drugi put. Htjela sam i do Jablanice i do Boračkog. Mene kiša ne smeta. Na moment stane, ali onda opet nastavi. Pade odluka da idemo do Boračkog. Tamo nikako nisam bila. Na Jablanici jesam.

Jedno vrijeme me čak i policija pratila, ne znam šta su mislili, ali su ubrzo odustali. Kiša, serpentine, povremena magla, kamenje na cesti, ništa od toga nije nas (mene?) moglo odvratit od nauma.

Pogled sa vrha, sa početka spuštanja je bio vrijedan svega do tada. Slika iz fotoaparata ne može vjerno prenijeti boje koje su bile prisutne. Spustile smo do samog jezera. Nigdje nikoga, iako je bilo dosta parkiranih automobila. Malo je falilo da zaista zapišemo brojeve mobitela na kojima se mogu dobiti informacije o parcelama koje se prodaju. Palo nam napamet da si kupimo jednu, i da onda ovamo dolazimo. Mi bi uredno ponudile svaka 5 maraka, ali sigurno ne bi bili pristali.

Nismo ni primjetili kako smo se brzo vratile u Konjic. Povratak nam se činio puno kraći, vremenski. Iako smo prošle isti put. To je samo percepcija uzrokovana maglom i kišom i serpentinama.

Povratak u Sarajevo je isto tako djelovao kraći. Odvezoh prijatelje do kuće, a ja se vratih na Dobrinju. Tu spavam. U mraku i zahvaljujući nepoznavanju svih ulica, ali i njihovoj neoznačenosti, završih u Istočnom Sarajevu, u Bijelom Polju. Vratih se na početnu, poznatu, točku i krenuh ispočetka. Prijatelj je ipak izašao da mi pomogne.
Uz pizzu koju je domaćica spremila i sarajevsko, provedoh predivno veče sa prijateljima. Dugo u noć smo sjedili i pričali, usprkos umoru kojeg sam onako za pravo osjetila tek kad sam konačno legla.