DAN TREĆI

I ovaj je krevet u kontra pravcu položen. Opet sam se vrtila cijelu noć, vraćajući se u pravac u kojem je položen krevet. Kod kuće spavam u pravcu sjever jug. Ovdje je očito istok zapad, pa ja ko magnetna igla. Probudih se u sedam. Danas je petak, trinaesti. Obično mi to bude sretan dan. I danas je. Šta god da se desi danas, bit će sretan dan. Meni hoće, šta god se desilo.

Dogovorila sam kave u kući sevdaha. Polako se spremam na doručak, imam vremena. A i nemam. Sjetih se da sam odlučila potražiti amfiteatar. Spustih se u salu, vidim dosta ljudi već sjedi i doručkuje. Švedski stol. Biram šta ću. Sjetih se i da moram kupiti nešto slatkiša. U devet konačno izlazim iz hotela.

Svaka moja dosadašnja posjeta Sarajevu donijela je upoznavanje jednog dijela grada. Sada su Kovači i Vratnik došli na red. Ne planiram sve danas upoznat. Ostavit ću namjerno nešto i za drugi put. Razlog da dođem.

Vrijeme: promjenljivo oblačno. Odgovara mi. Fotografije uvijek budu nekako bolje. Realnije boje. Iako i kad je sunčano bude lijepo. Eto me ponovno kod table koja govori o gradnji memorijalnog centra. Upamtih kuda, gdje.

Evo amfiteatra. U fazi gradnje, ili rekonstrukcije? Rekoše mi jučer da je Hanka ovdje prvi puta javno zapjevala. Znači ovo mjesto nije apsolutno novo. Što mi ima neke logike. Ne mogu baš da povjerujem da je neko danas odlučio graditi amfiteatar. Onako iz čista mira. Više mi se čini da su ovo ostaci nekakvog rimskog nečeg, pa možda pretvoreno u amfiteatar. Vidim da će to biti nešto modernije. Kaže memorijalni centar. Znači, možda i neki muzej ili galerija.

Kula Širokac. Proučavam natpis, gledam tlocrt, mjerim, uspoređujem sa pravim stvarnim fizičkim građevinama. I uspijevam povezati sve.
Odem na lijevu stranu. Kula Ploče. Muzej Alije Izetbegovića. I tu uslikam tlocrt. Ovuda je prometnije. Shvatim da i ja mogu autom. To ću drugi put. Tamo do Višegradske kapije i Bijele tabije. Bila sam tu već 2008, ali po mraku i nisam ja vozila. Sjećam se uzbrdica, sad mi je jasno koje su to. Znam i sama sada naći put. Sve ću ja to još jednom dobro provjeriti kad dođem do kompjutora na google earth.

Ovdje imam i bliski susret druge vrste. Čopor pasa spušta se niz ulicu, i dolazi do mene. Ostanem mirna čitajući povijest na zgradi Muzeja. Produže dalje, i ja shvatim sve ono što sam tjednima i mjesecima čitala. Dođu i dva auta, jedan odozdo, drugi odozgo. Obojica stanu jer psi počeli šetnju preko ceste. Prirodni usporivači prometa, tako ih zovu u Zenici, barem mi tako rekoše. U sebi ih nazvah, pokretni ležeći policajci. Mirni su, nisi napasni, nisu me ni primjetili. Nisam u strahu, ali bolje da me ne primjete.

Spustim se polako s njima do starog mezarja na Kovačima. Oni ostadoše, a ja do Sebilja. Imam još vremena. Evo me na čaršiji, uđem lijevo prema jednoj galeriji. I ostanem iznenađena slikom koja me dočeka. Da ne znam da smo u 2012, pomislila bih da sam se vratila u prošlost. Jedan mali, ali predivno uređen prostor. Osim mene, bila je tu samo jedna žena koja je pila kavu. Prizor kao iz Mešinih priča. Otkrijem kuću u kojoj je živio Mak Dizdar. Vidim i Male Daire.

Vidim deset sati je, i odoh prema Sebilju. Tu se moram naći sa prijateljicom moje kćeri. Ovdje studira. Nisam je vidjela od mature, nije mi se promijenila. Ali u razgovoru s njom, vidim da je zrelija, samostalnija, odlučnija. Život bez roditelja, kao podstanar, donio je zrelost. Kako je život nepredvidiv. Cijelo prošlo proljeće njena mama i ja smo razmišljale kako će moja kćer u Francusku, njena ostaje. A na koncu, moja je tu, njena u Sarajevu. Nije to daleko, to je tu, a opet, njena nije kod kuće.

Kafa u kući sevdaha ubrzo se pretvorila u malo veće društvo. Poslije kave, imam dogovoren ručak u Metropolisu, I to je jedno od mjesta u kojem tradicionalno pijem kavu, jedem kolače, ili ručam. Zavisi od doba dana. Imala sam divno, ugodno društvo.

Putem svratih i u Morića Han. Osjetih divan miris, duh, mir, spokoj, gledajući ćilime. Ima ih prekrasnih. Nastavih prema kući sevdaha, jer je vrijeme za poslijepodnevnu kafu. Ponovo mi došli blogeri. Dvoje dragih ljudi s kojima sam uživala u razgovoru, koji je sadržavao i ozbiljnije teme i rasprave.

Kasno poslijepodne i večer provedoh na jednoj kavi s mamama koje čekaju djecu da im završi trening, i onda u potragu za večerom. Naravno, naša potraga je završila opet na čaršiji. Doner, turski čaj, i pecivo. I dogovor. Sutra idemo na izlet.

Auto mi je na Markalama. Prvi put se vozim Gras-ovim tramvajem. Eto, petak trinaesti je donio i nešto novo. Odvezem moje prijatelje kući, a ja se vratim na Kovače.

Još jedan divan dan, pun događaja, novih ljudi, starih poznanika. Zašto dan ima samo 24 sata?