Sarajevo, krajnja destinacija. Jajce, prva. Zenica srednja.
Iznenadila me autocesta do Banja Luke. Bit će da počinje u Prijedoru. Vidi se da je nova, asfalt je nedirnut. Kanjon Vrbasa. Prvi put sam prošla ovuda prije dvije i pol godine, ali sada prvi puta vozim.. Oduševila me rijeka, teren, pitoma divljina. Stadoh nasred ceste, upalih sva 4 i odoh slikat. Drugačiji je to sad osjećaj. Rekoše mi poslije na kavi, u Zenici, da se mnogi žale na okuke. Ne vidim razloga za to. Ni ovaj put nisam ulazila u Banja Luku. Znam da bih trebala. Trebala bih imat s nekim popit kavu, trebala bih razlog. Kao, da bude neki presudni. Još ga nemam. Nastavljam dalje. Podmilačje. Hvata me jeza od te nove sakralne arhitekture. Pitam se, jesu li ljudi u vrijeme Gaudija, Da Vincija, i drugih isto tako reagirali na te „moderne“ arhitekture. Ono što viđam u Zagrebu, u Hrvatskoj, tu novu sakralnu arhitekturu, ama baš nimalo mi se ne dopada. Zar je tako teško napraviti projekt i izgraditi crkvu „normalnih“ oblika, normalne plastičnosti? Zar mora to izgledati kao silovanje i materijala i prostora?
Evo me na mostu za Jajce. Stadoh. Ugasih auto, i jednostavno uživam u pogledu. Poznati slapovi, huk i pjena, vratili me u prošlost. Po prvi puta uđoh u Muzej. Dok sam išla u školu nisu nas vodili. Hladnoća negrijanog prostora me potpuno obuzela i oduzela. Očito nitko ne dolazi. Upitah čovjeka, jel dolaze, kaže najčešće slovenci. Zar oni jedini osjećaju išta prema prošlosti. Ja ipak jednom u dvije godine odem u Kumrovec. Ove godine idem svakako. 120 godina je.
Bila sam sama u muzeju. Sjela u maršalovu fotelju. Znamo da nije njegova, ali je njegova. Pokušah pronaći osjećaj iz 1943. Stadoh i na binu, tražeći isto. Stavih se i u poziciju službenog fotografa i uslikah zamišljene partizane i maršala. Voljela bih znati dubinu osjećaja ljudi koji su svjesni da postavlju temelje jedne države. Nebitno kako se ista zove ili misli zvati. Govorim o osjećaju stvaranja nečeg što ulazi u povijest. Jesu li oni bili svjesni da ulaze u povijest? Nemam pojma. Sjetih se mog barbe Nikole, delegata na II zasjedanju USAOJ-a u Bihaću. Je li on, da li je on zaista bio svjestan da stvara povijest?
Vodenice. Predivno mjesto. Gromoglasna tišina i huka vode koja uporno navire. Tu sam po prvi put. Ne znam zašto nikad prije nisam bila tu, mislim na već spomenuti period škole.
Nastavljam dalje. Jajce, Donji Vakuf, Turbe. Vlašićka kuća. Kafa, uštipci s kajmakom.
Travnik, Nova Bila, Vitez. Toliko ozloglašena Lašvanska dolina. Ugledah i tablu Ahmići. Prekasno da bih reagirala, dio sam kolone koji prolazi istim tempom i nema načina da naglo skrenem i odem pokloniti se žrtvama. Odlučim da to drugi, slijedeći put, kad budem dolazila, svakako uradim. U djeliću sekunde hvatam fotoaparat, (začudo nije mi bio u ruci), bacam pogled ulijevo, vidim minarete, dva… Ispričah se za zločine počinjene u moje ime, u sebi i na glas. Svaka riječ je suvišna. U toj brzini misli, odluka, škljocanja fotoaparatom, vozim i gledam šta sam uhvatila. Jesam li? Jesam…. Svaka daljnja riječ je suvišna.
Lunjo mi pomogla u rješavanju problema, nađem se u Motelu Sarajlić. Dobih apartman na upotrebu, dovoljan za mladi bračni par. Ovo mjesto bi mi moglo postat stalno sklonište.
Imam dogovorenu kavu u Zenici. Imam vremena. Upalim tv, i ko šaka u glavu udali me pornić. Jasno je ko ovamo dolazi. Pronađoh ja ipak nešto pristojnije. Nogomet. Hajd makar to. To mi se ipak više sviđa. I da, uz sport pišem ove redove, buduće postove. Sad mi pada na pamet, jel to dobra ili loša reklama za motel? Ma, ipak je dobra. Ko neće, ne mora. Ima druge kanale. Aber, alles in Deutsche Sprache. Also gut. Wir haben etwas neues gelernen. Ja, ich sprache etwas Deutsch, aber verstande ich nur etwas mehr. Ausgezeichnet, nicht war? Und, ja, hab ich ein mehr geraucht. Da, zapalih jednu ponovo. Po povratku s kave, uz sarajevsko. To je znači 15 godina manje 5 cigareta. Do 23.4. kada stvarno bude rođendan, možda bude i više.
Znam, znam,…. ko prizna pola mu se još nadoda. Naturlich.
Odoh spavat. Sutra ponovo u Zenicu…. i onda moje drago Sarajevo…
Drago moje Sarajevo !!!
:**
I lijepe moje slike !
Veri najs:)
Davno sam bila u B.L. kao mala, na sajmu cvijeća. Pamtim Kastel, neki lijepi trg, ne znam mu ime… znam da je lijepa, i da je opet moram posjetiti.
….;o)
🙂
ne treba nam inostranstvo.MEni je zelja Bosnom proci kao treba.Tudje me ne zanima
predivne slike
tnx 🙂
Lijepo!
Minareta dva Ahmići:)
Ti si tako divna žena…Žao mi je što nismo uspjele poputi kahvu,ali valjda će biti prilike..Puno pozdrava:)
dobro dosla,draga
izgleda da i ja razumem po malo nemackog… sve sam te razumela 😉
Moja ti, nisi znala da smo mi iz Krajine Svicarska za ostatak Bosne jer imamo to malo ceste :)) Lijepe slike, citam dalje!
U Zenicu na kafu sa Lunjom;-) pretpostavljam!