Nekategorisano

PRIČAM 3

Prvi put smo selili…. Za Zagreb, tu hrvatsku banovinu udaljenu gotovo hiljadu kilometara…. V. ima osam godina, M. šest, N. četiri…
 
Dobili smo stan…. Fini, lijepi stan, al smo se svejedno u iduće tri godine, koliko smo živjeli tu, selili tri puta… sve u bližoj okolici… sve unutar petnaest minuta hoda….
 
Razveselila me činjenica da sam našla Lizu, rodicu, udanu, majku četiri sina…. Konačno neko koga znamo…. I Tetka se veselila…. Konačno netko ko mi može pričati o mojem bratu i sestri… o Tuzli, o Siminom Hanu, o Ilinčici..  o našima iz Trente… puno ih je umrlo, puno ih se vratilo… puno ih je ostalo i oženilo se…
 
Tetka je svojim novcem kupila komad zemlje, tu smo zajedno sa Lizom radile vrt.. imale obavezu, imale radost, imale svoj mali svijet….
 
V. i M. su krenuli u školu… a N. je i ovdje radila što je htjela…. Nikad mi nije bilo jasno, kako je mogla s četiri godine u snijegu, visokom metar, prepoznati i pronaći put do kuće u kojoj je bila jednom ili dvaput…..
 
Ne samo da sam ja doživjela šok vidjevši je na Lizinim vratima, nego je i T., koji je ostao spavati, umoran od posla, probudivši ustanovio da mu kćeri nema, da je dijete koje je trebalo ostati s njim, jednostavno nestalo….
 
Iz Maksimirske smo se selili u Harambašićevu, i onda poslije u Hirčevu…. tu smo upoznali Lerševe… tek po povratku u Zagreb, 1947. saznala sam kako poznanstvo i poštovanje ljudi može donositi dobro, a na njegovom pogrebu i tko je on u stvari bio… po zanimanju, Lerš je bio šnajder… imao je svoj salon… kod njega smo davali šiti odjeću… za sebe, za djecu..
 
T.  je odlazio u Sućuraj… tražio svoje… osim majčinog nekog nakita, prstena, minđuša, nije puno toga ni ostalo…. Zemlju mu nisu htjeli dati…. A ni rodnu kuću mu nisu dali…. Otkad ga je i sestru mu Gabrijelu tetka Tere uzela kao siroče, govorili su im da nemaju ništa.. i ono malo što su imali uzeli su im… Sestra mu se ubrzo udala u Metković.. zbog dote prodala ono malo zemlje… Viđali smo se sa Gabrijelom povremenom… ona se dobro udala… za kraljevog oficira…. prvo je bila u Metkoviću.. a onda su otišli za Kragujevac… imala je troje djece…. Kseniju, Bosiljku i Nikolu… njen muž je nestao u aprilskom ratu…. Sjećaš se Senke? Dolazila je sa Gabrijelom dok si kod nas išla u školu….
 
Rat u Zagrebu… u početku nisam ni osjetila neku promjenu.. a onda je počelo.. iz dana u dan sve teže, neprimjetno, trebalo je paziti što govoriš, kome govoriš, kada govoriš….. srećom, danas to znam, Lerš je bio taj koji mi je pomagao.. koliko on nama, toliko mi njemu….. Bili smo mu dobar paravan, njemu ilegalcu, to sam saznala na njegovom pogrebu… poslije rata, upravo zahvaljujući tome, po povratku u Zagreb, Lerš je pomogao da dobijemo stan…. T. je kao policajac ne sluteći dao dobru zaštitu… poznavajući T.-ja i da je znao čime se Lerš bavi, zaštitio bi ga…. Znaš, sad kad mislim o tome, čini mi se da je Lerš bio taj koji je mog muža zamolio da učini što može da Krešo Rakić bude pušten…. Nije to bilo jednostavno tada uraditi… T. je ponovo dobio premještaj… trebali smo seliti, ali nismo…. T.-jeva žalba na tu odluku je uvažena, odluka o premještaju u Gospić ukinuta… usprkos svemu, premještaj u Zemun… ponovo selidba….
 
Tetka je oduvijek bila pronicljiva, promućurna…. Da nije bilo njene odluke da kupi komad zemlje gdje smo radili vrt, ne znam bih li mogla prehraniti obitelj samo s T.-evom plaćom… i sad, kad je došla odluka o premještaju, … jesam li imala izbora…. Ne tada, danas možda, ali tada ne… nisam imala druge, nego ponovo pakirat i slagat odjeću, obuću, slike, dokumente, posuđe, ….

Gracias a la vida que me ha dado tanto....La ruta del alma del que estoy amando.... Que si ya no puedo verte, Por qué Dios me hizo quererte, Para hacerme sufrir más?..... Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio...."You can't wait until life isn't hard anymore before you decide to be happy."

  1. milicacale

    tvoja baka? wrilly, wrilly?

  2. graciasalavida

    yes, yes, moja, moja hahahha

  3. Smiraj

    big,big like za priču u nastavcima

  4. zlaja1978

    Big lajk i od mene sa zakšnjenjem jer nisam mogao otvoriti blog 🙁

  5. graciasalavida

    @zlaja: gracias 🙂 ma nisi ništa zakasnio… 🙂 ni ja nisam mogla do malo prije :))
    @smiraj: gracias 🙂

  6. zikezo

    svaka čast što ovo zapisuješ.
    imam strica od muža koji umire godinama,ali do prije god-dvije je pričao kao da doživljava opet Blajburg.i sva imena je pamtio.trebali smo to zapisati,to su memoari koji su možda nekom mogli pomoći da znaju gdje su im bar ostala tijela od rodbine.

  7. graciasalavida

    moja baka je umrla prije gotovo 30 godina… deda prije gotovo 23… ali te sam priče slušala od moje 8 godine života…. i sve sam ih upamtila… mama još uvijek, po potrebi, nadopuni ukoliko zaboravim pojedine bitne situacije…. dedin život sam prvog stavila na papir, još prije četiri godine, ali nije nigdje objavljen…

  8. shizika

    uh selidbe …
    ne volim ih nikako
    podsjecaju ….

  9. milicacale

    🙂 sad me podsecas na jedan incident sa blog.b92, kad je jedna ispricala prelepe price… a onda dodala i svoje, a onda se ispostavilo da malo laze… sto nema nikakve veze sa ovim, osim sto su joj bakine price bile prelepe 🙂
    moja, ipak, nije toliko puta menjala lokaciju, pa njene price nisu mogle da traju ovoliko. Ali, ima je za jednu, plus, za puno anegdota…

  10. graciasalavida

    eto otvori blog sa tim anegdotama …. bilo bi ih zanimljivo čitat… ja prva! 🙂

  11. Selidbe , nisam ih ljubitelj , u zivotu sve ukupno sam se selila 9 puta i ako brojim sada selidbu prije dvije i pol godine ih…. Ima li sta … Necu , vidi ti nje pa sta mi to radis ,bas si zloca… ili ti stvarno zelis da ja pocnem pa da nema tekst kraja …

    Prica … zivotna uvijek ostavlja trag koji nosimo a ponekad i spontano ne svjesno ili svjesno prenosimo na svoja draga stvorenja ,,,Tako ce i oni i njihova djeca i i ovi i od ovih ovi …

    Trag je ono sto imamo tu sigurno uz sebe , ono sto nas krasi ma koliko da godi ili boli sjecanje na ovo ili ono .

  12. 🙁 Dobro je pa se tetka dala na ideju i da je uspjela realizovati , da ste imali cilj ostvaren svrsi shodan za opstanak .Sreca ili ne , svaka cast joj …

  13. milicacale

    hvala, ne hvala.
    volim da citam i komentare imam uvek, ali zato ne pisem (ostale mi traume sa casova maternjeg jezika ;))
    A, kako na kraju moram cesto da pisem i na poslu, sve preko toga bilo bi previse 😉

  14. graciasalavida

    jel ti znaš kako se traume liječe? znaš onu “klin se klinom izbija” eeeee upravo tako 😀

  15. milicacale

    aaaa, neeee, dovoljno mi je trauma na poslu 😉 odbijam da se traumiram dalje 😉

  16. graciasalavida

    obradit ću ja tebe, kad tad 😀 😛

Komentariši