Po priči moje tetke, njen sin, moj bratić, od malih je nogu, ali zaista od malih nogu, pratio vlakove, lokomotive, po završetku srednje upisao je prometni fakultet, smjer željeznica, vlakovi (ili kako god da se to zove)…. Danas radi u HŽ-u ….
Moja majka je od malih nogu voljela brojat vagone željezničkih kompozicija…. To je bio možda njen jedini način za razbibrigu (ima li razbibrige u ratno vrijeme, mislim… kakva mi je to glupa konstatacija) u Zemunu gdje je živjela od svoje sedme do dvanaeste godine života…. Sjećam se da je i meni i sestri usađivala tu naviku, da dok sjedimo u autu i čekamo da se podigne rampa na željezničkom prijelazu, brojimo vagone… ta navika traje i danas, premda ima sve manje željezničkih prijelaza na kojima trebaš stajat i čekat da prijeđeš prugu…. Pronašla sam ja drugi način… brojim vagone vlakova kad se vozim paralelno s njima, …
Izgleda da nam je ta ljubav prema vlakovima nekako upisana u genetski kod… počelo je sa Dorighijem… pradjedom…. Dublje u obiteljsko stablo bez da se maknem iz Zagreba ne mogu, jer mi informacije jednostavno nisu na raspolaganju…..
Naime, trebala bih do Trente u Italiji….. i možda i danima sjedit u nekim arhivama da bih došla do podataka koje tražim….. Jer, iz Trente su došli u Bosnu….. poslalo ih…. Depešom… da grade prugu…… tome sad ima nešto više od sto godina…..
Dorighi, Daldon, Goyo, Mott… to su prezimena obitelji koja su došla i s kojima je moja obitelj imala obiteljski i dobre prijateljske veze….
Nastanili su se u Siminom Hanu i Ilinčici… koliko znam još ih ima u Tuzli… da li i u Siminom Hanu i Ilinčici, ne znam…. Tu, u Siminom Hanu, rodilo se njih troje, moja baka i njena sestra i brata….
Slike snimljene za vrijeme izgradnje pruge deda i baka su čuvali ko oko u glavi, … našla sam ih u trenucima kad je trebalo ispraznit dedin stan jer je bio prodan… znala sam da deda čuva dokumente, do njih mi je bilo stalo…. Ali slike su mi bile iznenađenje…..
Možda neko iz Tuzle ima duplikate ovih slika, možda neko može odgonetnuti koja je to pruga bila građena i gdje i kada…..
Pradjed je poslije otišao za Liku, opet gradit prugu….. tu u Gračacu osnovao je drugu obitelj, imao kćer, moja baka i njena polusestra su znale jedna za drugu, bile u kontaktu, ne znam jesu li se ikad srele….. našli smo je tek iza ovog rata, 2003. godine…. Njihova u ratu oštećena i poslije rata obnovljena kuća (preko Velebita bježali pješice) nalazi se gdje?….. uz samu prugu…
Njihova frapantna sličnost me bacila s nogu…. Kao da mi se baka vratila sa onog svijeta…. (znam da svi mi imamo nekog svog fizičkog dvojnika, ali nedavno sam našla još jednu osobu s kojom nemam nikakve rodbinske veze, a moja baka i ta žena sliče ko jaje jajetu…)
1932 
Obitelj Dorighi Johanna 
Slike su DIVNE!
Trebala si nam izvlaciti jednu po jednu… cini se da iza svake ima 100 prica za ispricati 🙂
hahahah, možda… ali onda bih riskirala da blog bude prozvan sapunicom hahahaha…
a i možda bi neko iz Tuzle i okolice prigovorio da sam “baš njegovu” stavila zadnju…..
naravno da svaka slika ima svoju i ne samo jednu priču…. neke su moje obiteljske, za neke ne znam ni zericu…. 🙂
Lijepa tema, morat ću se i ja pozabaviti sličnom u jednom od svojih narednih postova.
—
Eh, da fotografije mogu govoriti?
Lijepo je znati za korijene.
—
I meni su vozovi dragi i tako nostalgični, gledajući danas ove naše, jad i tuga – međunarodni voz lokomotiva + tri vagona!?
marijane, danas, ako imamo sreće i dohvatimo neki teretni, onda se možemo fino nabrojat… ovo drugo je sve bezveze… naročito ovi neki niskopodni, koji praktički niti ne voze koliko često se kvare ili iskaču iz hrv željeznica… nisam se u njima vozila, ali vjerujem da i ne bih rado ušla… čula sam da se dosta tresu, a ja imam problem sa centrifugalnim i centripetalnim silama, tako da ne bih da probam :)))
Ove porodicne price su pravo bogatstvo, cini mi se da su sve dede
cuvale slike samo za nas, da nam pricaju proslost kad njih
(deda i baka) vise ne bude. Vozovi su i dalje nostalgicni gracia:))
da ti budem iskrena, ja gotovo da se i ne sjećam više kad sam se u našim vlakovima vozila….. bilo je to jako davno….. 1979/80…. za Sombor….
više sam se vozila u engleskim nego našim vlakovima 🙂
Volio bih jednom spičiti privatnim vlakom Venice-Simplon Orient Express, jos uvijek vozi starom rutom Pariz-Istanbul
možda i Agathu Christie oživiš :)) 😛
to bih i ja voljela…. to je divna ruta.. 🙂
Gledao sam na History Channelu dokumentarac sa David Suchetaom, i njegovo putovanje Orientom,old tresnjevina, udobna sjedista, lampe i zavjese. Ne bih mijenjao za dva đira kruzerom:))
divan post…
@zdangub: sjećam se tog dokumentarca :))
@neznost: gracias :))
Kakve slike…kakva priča…
Nemam riječi…
I da,lijepo je imati nekoga ko sliči na tebi nekog dragog,istog momenta vrate se mnoge lijepe stvari iz prošlosti 🙂
vremeplov …… 🙂
slike su fenomenalne…
hvala…. 🙂
volila bih da znam više o lokacijama gdje su snimljene, ali ne vjerujem da ću išta doznat… al eto možda neko i naiđe pa prepozna nešto 🙂
Fenomenalan post i super blog! Bravo!
@aves: hvala 🙂
Ovo me je podsjetilo n djetinjstvo. Na brojanje vagona u stanici, voza koji tutnji pored nas a onda i onog koji dolazi s druge strane. To sam mogla izvesti jer sam uvijek bila sa sestrama. Ni jedan voz kroz stanicu nije mogao protutnjati a da mi ne znamo koliko je dug hehe.
Sada se vise ne vozim vozom, ali ipak ponekad prolazim pored pruge i brojim vagone onako u prolazu , ne zaustavljajuci se.
ti i moja mama bi se dobro slagale :))))
danas sam slucajno vidjela Vasu sliku-dopisnicu naslovljenu na Magdalenu Gojo, moju prabaku. Kakva slucajnost! voljela bih vidjeti sta pise na dopisnici, cini mi se da je na talijanskom…Lijep pozdrav…krasan blog!
andrea
Andrea, imate poruke 🙂
provjerite inbox 🙂