MARIO FRANGOULIS – CANZONE ARRABBIATA
Na jednom blogu nađoh ova pitanja… sjetih se djetinjstva i ispunjavanja raznih leksikona…. danas kad razmišljam o tim danima zaista mi je žao što barem jedan nisam sačuvala…. spomenar jesam……. jednom godišnje se sjetim prolistat ga.. i barem na trenutak se vratim u bezbrižne dane radosti, smijeha, veselja……
… svoju kćer, obitelj, prijatelje
… more i prirodu
… volim voziti naočigled besciljno iako svaka moja vožnja završava na dobro poznatim mjestima
… licemjerne dvolične osobe
Ne znam, ali voljela bih znati….
… da nismo jedini u svemiru
… i još štošta
… plavetnilo bjeloočnica moje kćeri
… mjesta koja odolijevaju vremenu
… biti istovremeno na dva mjesta
… biti dostojna svojih prijatelja
Sramim se…
… kad razočaram ljude koje volim
… kad iks puta bubnem prije nego razmislim
… kad zaboravim ono što ne bih trebala
“… plavetnilo bjeloočnica moje kćeri” – ovo mi se bas, bas svidja :))