Nekategorisano

NA KRILIMA OVOG LJETA

Gledajuci wikipediju, ustanovila sam da se 15. kolovoza ili augusta, kako kome pase, u Egiptu slavi Dan Nila, datum kao stvoren za jednu surprise party…  U potpunosti je uspjela, to me strasno veselilo… nakon tjedana i tjedana organizacije i ogromnog napora ulozenog da slavljenica ne dozna sta joj se sprema….. ne samo mog napora, nego i svih njenih prijatelja, koji su cim sam natuknula tako nesto, objerucke prihvatili…  I Tisina i Justika su o tome pisale…. pa koga interesiraju detalji…..

Ali do mjesta proslave je trebalo doc…. novi kilometri… Cavtat – Sarajevo, bas i nije neka duzina, odvezla sam ja i duze ture… Prva stanica je bila Mostar, desetljecima nisam bila u tom gradu, tu sam docekala i prijatelja Ozzieja, pojeli mostarske cevape, prosli mostom, uslikavali se, snimali most, grad, i krenuli put Sarajeva gdje nas je cekala Justika….

Vozeci se uz Neretvu i Jablanicko jezero, sjetila sam se opet proslosti, relativno bliske, relativno daleke, Bitka na Neretvi, 1943, poznato rusenje mosta, i samo sto sam to pomislila, izrekla recenicu, "Tu mora da je negdje taj most", osvanuo je s moje desne strane, ugibaliste se stvorilo ko naruceno, stala, izasli pogledat most, i uocila tamo dole, pristupni put… Meni ne treba dvaput…. sjeli odma u auto, i spustili se dole do benzinske, parkirali, Ozzie i ja izasli, snimali, slikali, setali, pricali, prepricavali, i zgrada muzeja je tu, i kao naruceno za nas, ulazna vrata su bila otvorena… Usli smo, i pronasli kustosa, koji se ispricavao sto nesto radi, sto muzej ne radi, ali za nas ce otvoriti… skinuo je brave, otvorio glavnu dvoranu, i stao pricati.. Izgleda da je jedva docekao da se neko stvorio tog dana… na kraju, to je njegov drugi dom, on tu radi, svakodnevno, tjednima, mjesecima, godinama… BIla sam totalno impresionirana povijescu tog mosta, te rijeke, onoga sto ona predstavlja, sto je predstavljala stotinama generacija poslijeratnih godina…..

Tomislava nas je cekala, morali smo pozuriti…. Ksenija je poslala poruku, "Pristojno jurimo"… i zaista, ubrzo smo stigli u nas hotel, na samoj Carsiji, mjesto gdje stalno dolazim, cim sam dosla, nisam ni parkirala kako spada, vlasnik me dosao pozdraviti, "Kako ste, Bozena… Jeste li dobro putovali? Udjite, odmorite, na vrijeme ste stigli… " Rekose mi poslije, da je zbog SFF velika guzva, al da ce za mene uvijek biti mjesta, jer sam njihova,…. Jel se moze dobiti ljepsi kompliment?

Tomislava jje dotrcala, zadnje upute sta i kako, proslava pocinje u 21, ulazimo ovako, pa onako, sve je sredjeno, cak su i konobari bili upuceni sta trebaju radit u pojedinim trenucima, kaze "Alma je kuci, mozete malo i na zrak, prosetat….."

Moj prvobitni plan je bio prespavat i vratit se u Cavtat, al negdje tokom jula, shvatila sam da je to nemoguce…… Dan poslije vecere bit ce pun prepricavanja, smjeha, komentara, pa zar sam zamislila to propustit? Nemoguce,..  jos pocetkom augusta sam promjenila rezervaciju na dvije noci… naravno… kako bi se to moglo propustit….. a osim toga, pokazalo se i da mozemo biti dio Sarajevskog Filmskog Festivala, i koncert Zostera, mostarske grupe koju Alma jako voli…. nisam ih ranije slusala, osim onoga sto mi je Alma sama sugerirala, al to vece sam ih zaista s voljom slusala, svidjeli su mi se, ritmovima, tempom, melodijske linije su drugacije, inteersantnije, pravo osvjezenje….

Povratak u Cavtat, puna impresija, srece, zadovoljstva, a na koncu i veselja jer su Alma i Mario sutradan stigli u Cavtat, da se pozdrave sa Ljiljanom, kupanje, igra, smjeh, razgovori…

Ljilja se sjetila mojih "virtualnih" palacinki i jos ujutro je pao dogovor da cu pec te moje poznate palacinke…. Alma, Ljilja, Mario, Marijana, Ena, Ksenija, Tony… uzivali, jeli, a ja pekla i pekla…  Onako siti, izasli van, popili pice, vratili se i razgovarali do vrlo sitnih sati…. legli smo kad su pjetlovi poceli sa skidanjem svojih pidzama…… Alma, Mario i ja…. ujutro, svjezi? hahah, otisli na kavu, pricali i pricali i pricali.. s Mariom se nisam vidjela nesto preko mjesec dana, s Almom provela vikend, ali usprkos tome, nismo prestajali pricat…. da nismo morali natrag, mislim da bi i danas jos sjedili tamo…. pili kavu i pricali…..

Odlazak Alme i Maria iz Cavtata, bio je znak da i ja moram kuci…  Marijana me danima pitala kad i kako da ide kuci, zvala sam je u Zagreb, dodji sa mnom, pa ces autobusom kuci, dugo je bila neodlucna, al na koncu odlucila je da ce poci sa mnom, … Zaista me razveselila…..  Posljednjih 630-tak kilometara…. Cavtat – Zagreb….

Ispunjeniji godisnji vec davno, davno nisam imala….. za kilometre sam znala, bilo je naporno, al to sam i ocekivala, na to sam se pripremila i psihicki i fiziicki ….  ja volim voziti, obozavam voziti, uzivam…..

Ako je voznja torta, sve ostalo je slag na toj torti…  Ljilja, kao osoba, Alma, njena proslava, susret s Mariom, boravak u svakom od navedenih gradova, Bituse i priroda i disko klub i mir i spokoj, Sarajevo, Cavtat, vjerojatno najsvjetilije tocke, ali bedasto je praviti ranglistu tih gradova, kad mi je u svakom od njih bilo posebno lijepo, svaki od njih je imao svoj poseban trenutak, i nijedan ne zasluzuje da ga spustim na mjesto nize ili uzdignem na mjesto vise….

Ono sto me najvise veseli, postoje slike, snimke svega onoga sto se desavalo, i to ce me drzat  do iduceg godisnjeg…

Da li s istim ljudima?

To bih najvise voljela….

Gracias a la vida que me ha dado tanto....La ruta del alma del que estoy amando.... Que si ya no puedo verte, Por qué Dios me hizo quererte, Para hacerme sufrir más?..... Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio...."You can't wait until life isn't hard anymore before you decide to be happy."

  1. justika

    😉 i mi se nadamo :-*

  2. Tisina

    :)))))))) godineee prolazee mi gledamo? ma jok zivimo ;))) predivan post

Komentariši