Nekategorisano

KAKO DOCI DO HRVATSKE

 

Provela sam dan pokazujuci svoj grad Marijani, prijateljici iz Beograda, s kojom sam provela godisnji odmor, putujuci ovim nasim prostorima…. Poslijepodne otisla je autobusom kuci, a ja ostala sa slikama i videokamerom i mislima na provedeno vrijeme s njom, Jelenom, Ljiljanom, drustvom u BItusama, moje drage prijatelje iz Sarajeva…..

CIjelo poslijepodne gledam te slike i video zapise, i pomalo i polako sredjujem dojmove… to ce jos dugo trajati…. jos dugo cu zivjeti s tim.. i na krilima tih osjecaja…..

Srbija i put prema Skopju… onuda nisam prosla preko 30 godina, isla sam vlakom u Skopje, i dalje autobusom za Grcku, sta god da sam tada upamtila, to danas izgleda apsolutno drugacije….

Skopje, rodni grad moje mame, sve sto sam pamtila, vise nije bilo isto, osim zgrade stare zeljeznicke stanice, stradale u potresu.. Posjetila moju rodicu MIlku, ni s njom se nisam zaista dugo vidjela, cule se jesmo telefonom, ali ne i vidjele…… Prekrasan susret, nakon toliko godina, … Srela konacno Kristinu, djevojku, profesoricu engleskog i novinarku i slikaricu, posjetila njen stan, uredjen kao mala privatna galerija, prekrasna djevojka ….

Put od Skopja, preko Tetova i Gostivara do Mavrovskog jezera, autocesta, ali gotovo na svakih desetak kilometara placanje cestarine, ispada kao da svako selo ima svog koncesionara… nije neka svota,… pola eura… ili 30 makedonskih denara, al ispada smjesno… na kraju, upitah jel ima jos koja, kao mi idemo za Atenu, pa da znam…. veli covjek nema, to je sve … ja reko super…

Mavrovsko jezero, prekrasno, prelijepo…. vozeci se pored njega… dosli do hidrocentrale, i tog se trena sjetila svoje osnovne skole i svega sto smo ucili…..  na jednom ugibalistu sjetile se da imamo one nosace zastavica, pa ih postavile na straznje prozore, i nedostatku pravih diplomatskih zastavica, stavile bijele maramice.. kao mi smo diplomacija na godisnjem… gdje god smo dolazile pratio nas je smjeh mjestana kad su nas vidjeli….. ali bilo je i znakova cudjenja, zagrebacka registracija tako daleko i duboko u Makedoniji…. ali nama je bilo lijepo i smjesno hahahhhaha

VIduse, jedno selo koje smo zabunom vidjeli, hahahaha, ja citala i ono sto ne pise, … uspjela sam natovarenim autom uspeti se serpentinama na 500-tinjak metara uzvisinu, naisli na svadbu, prekinuli im kolo, da bi ustanovili da smo na krivom mjestu,.. e sad se trebalo spustit dole… lakse reci nego uciniti, nije bilo jednostavno, ali uspjela sam,

Bituse, pravo odrediste, docekali nas Vera, Boro, Ljiljana i Tony, ….. otkrila sam mir, tisinu, spokoj, u jednom malom makedonskom planinskom selu, na obroncima planine Korab, oko nas predivni pasnjaci, danas opustjeli, ali predivna priroda, neiskvarena, nezagadjena, pravi melem za nas iz uzurbanih gradova, prepunog ritma i tempa…. otkrili smo lokalni "disko klub", u kojem smo plesali s lokalnom djecom i omladinom, sve po onoj godine nisu vazne, makedonski oro, u nebrojenim verzijama koraka, znam plesati sirtaki, ovo je slicno, brzo sam pohvatala korake, vrlo cesto i grijesila, al ko mari za to.. uzivala sam u zvukovima, u melosu, u tempu, u ritmu, ….  najela sam se pecenih paprika, gotovo da sam samo to i jela, uzivala u lokalnoj hrani, sirevima,… predivno se zabavili na rostilju, u sumi, uz cesmu, iz koje stoljecima curi predivna, hladna planisnka voda, … uredjeni sifoni i skarpe, ali voda .. izvor zivota…. uzivali u pjesmi, makedonskim narodnim pjesmama, mnoge od njih nikad nisam cula, vecina je sacuvana u videokameri, …. Verka, Glada, Ivan, Ande, ljudi s kojima smo toliko uzivali tih nekoliko dana…. zapisani u kameri, i sjecanju…

Ohird i Ohridsko jezero, na putu za Hrvatsku, odlucili posjetiti Ohridsko jezero, prosetali mjestom, disala sam jezero na kojem nikad nisam bila, bila sam na Dojranskom, jugoistocna Makedonija,

Albanija… ulazak u drzavu o kojoj smo godinama slusali kao najzatvorenijoj evropskoj drzavi, poslije smrti Envera Hodje, doslo je do demokratizacije, ali ….. Policijski aparat i dalje vrlo jak, kompjuterizacija u povojima, pasosi se upisiju s dva prsta u kompjutore, trebalo nam je sat i pol da udjemo u Albaniju, jer makedonska strana je pustala auto po auto, taman brzinom kojom su albanci upisivali pasose u kompjutor… i ne samo to, trazili su me papire od auta, ko je vlasnik, koja registracija, zeleni karton, ajd obavismo to i udjemo…. krenemo…. a tamo jos uvijek bunkeri na svakom koraku, opustjeli, ali tu su, … u toj pogranicnoj zoni, dugoj nekoliko kilometara, bunkera ko u prici,… Jugoistocna Albanija, nerazvijena, siromasna, ipak polja koliko toliko uredjena, ali ceste su brdske, teren je takav,…. Elbasan, prvi veci grad prije Tirane, i onda uspon na planinu, cesta prilicno dobra, ali voziti po hrbtu planine, a slijeva i zdesna pogled na nizinu…. uspon nije dugacak, ali nikako se pocet spustat,…. i onda kad smo dosli do TIrane, pratila sam, vrlo pametno, hahah, neku njemacku registraciju, kao on ce za Njemacku, a zavrsila gotovo s njim u nekom dvoristu…. nigdje nikakve table, oznake, gdje sam, sta sam, nasli benzinsku i krenulo raspitivanje…. hrvatski, srpski, nikako… engleski jos manje, tek je talijanski proradio…. a onda nam se i jedan albanac smilovao i kazao da ga pratim…. doveo me do kruznog toka gdje je bilo magicno ime DURRES ili DRAC i SKODER ili SKADAR…… sutra nastavak……

 

Gracias a la vida que me ha dado tanto....La ruta del alma del que estoy amando.... Que si ya no puedo verte, Por qué Dios me hizo quererte, Para hacerme sufrir más?..... Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio...."You can't wait until life isn't hard anymore before you decide to be happy."

  1. justika

    nego, kad nas vodiš u albaniju 😀

  2. Gost_2557

    Odlico bas se naesiv,zaboravila si da pisis za SV.Jovan Bigorski najpoznati manastir na balkanot so najstar ikonostas izraboten od drvo vtemelen po dolinata na Reka Radika-najcistata reka vo Makedonija,del od nedoprenata priroda na Makedonija.

Komentariši