Nekategorisano

MOJA RAJA

 

Dok sam bila mladja, osmoskolka i gimnazijalka, nisam voljela povijest, jedan od razloga je bio i taj sto mi je majka uvijek pricala kako je ona imala losu ocjenu iz povijesti…. genetika, hahahha, medjutim da mi je neko rekao samo tri stvari, bitne za povijest, bilo bi mi puno lakse, mozda bi i moja profesionalna karijera bila drugacija, ne mogu tvrditi, ali teoretski gledano sve je moguce…..

U skoli smo ucili o jednom datumu 28. junu, lipnju, desio se atentat koji je uvjetovao sve promjene koje su nastupile, a o kojima danas mozemo govoriti sa gotovo stogodisnjim odmakom…. Snimljen je i film, sjecam se C. Plummer je bio prijestolonasljednik, Irfan Mensur je bio Gavrilo, dragi Irfan Mensur, kojeg zaista pamtim, al ne sjecam se vise ni jednog njegovog filma, mozda Cuvar plaze u zimskom periodu?, nije bitno trenutno….

Bila sam u Sarajevu prvi puta kao dijete, nista nisam upamtila, postoji neka fotografija, moje sestre i mene iznad Sarajeva, i slijedeci put te 1985. Godina dana iza Olimpijade… Sjecam se, jedna od glavnih emocija iz tog perioda je bila ponos, tu kod nas, u nasoj drzavi, Olimpijske igre…. Sanda Dubravcic je palila baklju, ne sjecam se tko je nosio zastavu, Bojan Krizaj?, ali znam da sam se tome jako veselila. Mjesec dana ranije, diplomirala sam, podnijela dokumente i zahtjev za poslom, jer je INA imala obavezu zaposlit me, i uzivala sam u slobodi, cekala Olimpijske igre, pogledala svecano otvaranje…. Sutradan, pismo, dosta je bilo, dolazi na posao… Kako sam bila ljuta, kako mogu na posao… a Olimpijada? Eeee,  i da se vratimo u 1985, vec sam bila zaposlena godinu dana, bavila se sportom, nogometom, igrala za ZNK Zagreb, i naravno  prva liga..  Jedna od utakmica bila je u Sarajevu, ljeto 1985…. Znam da smo dosli vlakom, zeljeznicki kolodvor je bio prvi kojeg sam vidjela, odusevila sam se zgradom, bojama, cistocom, par godina ranije bila sam prisiljena boraviti na beogradskom zeljeznickom kolodvoru, Beograd, glavni grad, i onaj kolodvor… Sarajevo, godinu nakon Olimpijade, eeee, cistoca, urednost, uredjenost… nikakva komparacija nije bila moguca….  Sjecam se samo rijeke, brojnih mostova, negdje kod nekog lokala, nas trinaestak cura, pile sokove prije utakmice, smijale se, bili i neki decki s nama, ko ce se toga sjetit … Igrali na Grbavici, nemam pojma koji je bio rezultat… zaboravila,… al imam jos negdje novinske clanke….Te godine sam i prestala igrat nogomet, iz Sarajeva smo se vratili u ponedjeljak ujutro, tamam dovoljno da u uredu, uredskom wc-u perem zube, presvlacim se… kad sam to shvatila, rekla sam gotovo je, nema vise.. ne mogu ja to vise….

Prolaze godine, rat je, Vukovar i studeni 1991, dolazi 1992, imam kcer, a onda i opsada jednog grada koji po svim nepisanim regulama nije nikako smio dozivjeti ono sto je dozivio…. Da se pitalo nas…. Ali ne….. Sjecam se dnevnika iz tog perioda, sjecam se vijesti koje su dolazile, micali smo djecu ispred televizora, da ne gledaju strahote koje su se prikazivale, sjecam se izvjestaja sa trznice Markale, ona mi je posebno ostala u pamcenju…. Negdje tada, moj je mozak odlucio ne registrirat vise ono sto se desava, to je moja greska, danas to uvidjam, ali u onom trenu, imala sam dijete, i jedino za sto sam zivjela bila je moja kcer…. Naravno primala sam ja informacije, one su uredno biljezene na "hard" u mojoj glavi… i spremane, i tamo su ostale….

Sve do ove godine, 2008….. Godine koja je po mnogocemu znacajna, barem meni… Upoznala sam dvoje ljudi, Almu i Maria, iz Sarajeva, koji su od prve minute naseg poznanstva pokazali predivno lice, vukli me, dozivali, i na koncu i dovukli do svog grada, nakon nekoliko mjeseci.

Petak, 20. jun….

Alma, predivna djevojka, koja mi se dopala prvim mailom, prvim razgovorom, dala je sve od sebe, da mi uljepsa taj vikend. Vodila me svukud, pricala o svakoj zgradi, o svakoj instituciji, jos nisam dozivjela da mi netko sa toliko ljubavi govori o svom gradu, pokazuje svaki kutak…. Naravno visemjesecni razgovori su bili baza za ubrzani kurs upoznavanja grada, tako da je veci dio onog izrecenog bio u stvari samo nastavak dotad recenog i ispricanog.

Vidjela sam grad koji nije nimalo slicio na one slike iz moje memorije, sa televizije, znala sam prepoznat mnoge zgrade, fasade, znala sam povezat cinjenice, informacije iz rata i ove danasnje, i uvidjela koliko i sto znaci ljubav ljudi koji su zivjeli u tom gradu proteklih godina.

Nikad nisam voljela velike sredine, i moj grad mi je ponekad prevelik, utopim se u njima, a taj osjecaj jednostavno ne volim. Sarajevo nije malen grad, to je Olimpijski grad, to je glavni grad jedne drzave, ali zaista mi se svidio, i grad, i ljudi, i prisnost s kojom te docekuju… Naravno, i pitanja koja ima postavljam dokazuju da ih poznajem, da znam sto su bili, sto su prosli, sto su sad, i najljepse od svega, ono sto zaista volim, obozavam, trazim, trebam, njihovo prihvacanje mene… Neki dan rekoh, gdje god da dodjem, gdje god da jesam, tezim da budem kao Rimljanin u Rimu… Ne treba puno rijeci o tome.. gdje god da dodjem zelim se osjecati kao kod svoje kuce,

A upravo to sam dozivjela u Sarajevu, moj prvi vikend, nakon niza godina,…. moji prijatelji Alma i Mario, i nihovi prijatelji Tomi, Rasid, Myrna, Haris, Jaca, svi su pridonijeli tom mom osjecaju, i zato sam im neizmjerno zahvalna, jer su mi dali upravo ono sto sam trazila: prijateljstvo, drugarstvo, medjusobno postovanje, uvazavanje…

Dva jutra tog vikenda provela sam setajuci gradom, gledajuci sve svojim ocima, snimajuci kamerom, da mi ostane, da imam, da mogu prosetati gradom kad pozelim, istovremeno vrteci u glavi Almine rijeci, povezujuci njene rijeci s zgradama i lokalima koje vidjeh..

Naravno, kao svaki pravi turist-povratnik, popila sam vode sa poznate cesme…. ne zato sto sam morala, nego zato sto sam zeljela,…. jednom tokom nedjeljnog jutra, a drugi put, jer su Alma i Haris i Tomi rekli "Pij" hahaahah, salim se , ali zaista ako je to privilegija, cast, obaveza, duznost, zelja, onda cu to napraviti, necu pitat zasto ni koliko puta…..

Taj vikend zavrsio je jednom recenicom, sastojala se od samo jedne rijeci, "Sarajko!", i zaista ta me Almina rijec toliko impresionirala, da se od tada bavim pronalazenjem razloga za ponovni dolazak.

To je bilo ubrzo…. 16. Jula, koncert Joan Baez, ali sutradan 17. Jula, posjetila sam Kucu Sevdaha, odusevila su me imena koja sam zaboravila, koja su me podsjetila na nekad mozda bolja i sretnija vremena, ako nista drugo bila su manje odgovorna vremena, jer sam bila mladja.

Dobila sam i drugi kompliment, naravno opet od Alme, kaze, sad si vec domaca, dovoljno ti je rec gdje da se nadjemo, ne trebas vise vodica…. Da, ne trebam, to sam i sama primjetila, jer onog trena kad sam na Carsiji pocela primjecivat bankomate, znaci da sam prestala gledat Carsiju kao turist, pocela sam obracat paznju na svakodnevne stvari i potrebe…. Postala sam "domaca", hahah, jedino jos da pocnem pamtit imena ulica, …. Kupila sam ja plan grada, al sam ga dala mom direktoru, nek on uci, ja cu sebi kupit novi….. I ETO RAZLOGA ZA DOLAZAK U SARAJEVO, da kupim plan grada hahahahahahhah

A onda, Muzej Grada Sarajeva, da se vratim na pocetak price, o atentatu…. Latinski most, Gavrilov most, uzivanje u stalnom postavu, i moj polusatni razgovor sa kustosom…. naravno nismo rijesili politicku situaciju u Darfuru, ni u Bosni ni u Hrvatskoj, ali sam provela predivnih pola sata sa covjekom kome je povijest profesija, a meni samo hobi…

Na koncu, upravo u razgovoru sa tim i takovim ljudima, shvatila sam da smo svi mi izgubili minimalno desetak godina, nepovratno, da nepovratno, ali mislim da bar za mene i moju Kseniju jos nije kasno….

Vracat cu se u taj grad, zato sto sam stekla dobre prijatelje, zato sto mi se svidjelo apsolutno sve sto sam vidjela, zato sto postujem sve sto je taj grad i njegovi ljudi prosao, i uspio se izdici, naravno nista nije zaboravljeno, nista ne smije biti zaboravljeno, ali uzdigao se poput Feniksa, bas kao i moji prijatelji, Alma, Mario, Tomi, Haris, Rasid, Jaca, Myrna,

 

Ja purgerica imam raju… da, oni su moja raja…

Gracias a la vida que me ha dado tanto....La ruta del alma del que estoy amando.... Que si ya no puedo verte, Por qué Dios me hizo quererte, Para hacerme sufrir más?..... Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio...."You can't wait until life isn't hard anymore before you decide to be happy."

  1. justika

    draga moja… jos malo pa neces vise biti purgerica 🙂 vec bosanka 😛 cmooooooooook

  2. graciasalavida

    ti znas nesto sto ja ne znam?

  3. Tisina

    dobreee jaraneee paraa kupitt ne mozeee- ima pjesma od Z. Pusenja :*****

Komentariši