Jun 1 2008
Nedjelja, lipanj… u Zagrebu je vec nastupilo ljeto, sudeci po temperaturi zraka, temperaturi betona koji isijava, sudeci po silnim radovima koji su poceli u gradu…..
Novine mi dolaze svaki dan, osim nedjeljom…. jer kao nece nam trebat…. tako sam slozila ugovor… a gotovo svake nedjelje svejedno odlazim do trafike.. Novine su oduvijek bile sastavni dio jutra u mojoj obitelji…. moj je otac vracajuci se iz trafike citao po cesti, prvu stranu, pa zadnju…… i ja sam to godinama, nekad davno, radila – citala hodajuci,… danas to vise ne radim… naucila sam se strpljenju…
Danas ujutro srela sam profesora iz osnovne skole, stanuje u susjednoj ulici, vidjamo se i pozdravljamo godinama, svjesna sam da me pamti, al ne vjerujem da me zna po imenu i prezimenu. Iako se vidjamo u ducanu najmanje jednom tjedno, danas sam se sjetila jedne zgode…..
Bila sam osmi razred, drugo polugodiste, opet smo promjenili skolu, ovaj put dobili smo skolu u naselju, 350 m od kuce….. Skola je bila nova, nije imala ni sve dozvole, ispostavilo se da ni voda nije bila dobra… tako da prva dva tjedna u veljaci, dok su drugi isli u skolu, mi smo imali slobodno, Danijel i ja smo provodili vrijeme na klizanju…. tih dana sam se i prvi put posteno razbila na klizanju, desni bok je tjednima bio plav….
Kad je skola konacno pocela, uvedena su "stroga" pravila, niposto nova, sve smo mi to znali, ali direktor skole je izricito trazio da se nose kute, nesto sto danasnja djeca ne poznaju, a ta je socijalisticka tvorevina bila toliko pametna… ne samo da smo radnim kutama stitili nasu odjecu od prljanja, nego i ono malo "socijalnih" razlika time je bilo prikriveno… To je toliko bilo pametno… danas zalim sto ne postoje takva pravila, demokracija u skolama nije donijela dobro, al ko sam ja da o tome sudim….
Direktor skole je bio profesor o kojem pricam, nama je predavao fiziku , ne zadugo, jer nije mogao ta dva posla obavljati istovremeno…. ili to barem ja tako pamtim…. al to na koncu nije ni bitno. Zgoda o kojoj pricam desila se na satu fizike.
Ja sam kao "dobro odgojeno dijete" oduvijek postovala pravila, al sta je bilo taj dan, danas vise ne znam… Nisam imala kutu na sebi, moguce da sam je zaboravila kod kuce, al nisam bila jedina… Bilo nas je sedam bez kute… Profesor nas je sve izvukao van pred razred….
Prvo moralna prodika, o politicko-sigurnosnoj situaciji koja nemilice ovisi upravo o tome zasto je nas sedam tog dana svjesno i nicim izazvno odlucilo da nece imati kute…. Neko bi pomislio da je zavrsetak Vijetnamskog rata upravo uzrokovan tom cinjenicom, da mi nismo imali kute.
Dakle, nas sedam u stroju, stav mirno, ruke na ledja i pocinje ispitivanje…. Kao kazna za sve nedace ovog svijeta… ko smo mi kad smo se usudili zaboraviti kutu….. meni se tada to tako cinilo….
Naravno, svaki profesor ako zeli nekom udijeliti jedinicu, moze postavljat takva pitanja, da ucenik to i dobije. Mi nista bolje nismo prosli, jedinica velika ko dnevnik….. A nas sedam, recimo elita razreda, hahahahahah
Poslije se ispostavilo da su te jedinice upisane olovkom, i poslije izbrisane, a nasa tortura je trebala posluziti samo kao primjer kako se kaznjava gradjanski neposluh…..
Danas, 34 godine nakon tog dogadjaja, profesor je jos uvijek tu, danas je dobio navijacku zastavicu kupujuci Vecernji, cak smo se i nasalili na tu temu….
I skola je jos uvijek tu, i moja Ksenija je pohadjala tu skolu, i bez obzira na sve, ta ce mi skola ostat u lijepom sjecanju iako sam je pohadjala samo nekoliko mjeseci,….. Posebno pamtim svoje profesore iz tog perioda, mnogi su nazalost vec preminuli, ali i danas se rado sjetim svih njih….
Veselim se ovom ljetu… ima vise razloga….. a cini mi se da je najvazniji susret s ljudima s kojima posljednje vrijeme provodim vrijeme…
Ono sto me najvise veseli u svemu tome je spoznaja da sam se vratila na staze…