Jan 17 2008
Ana me zamolila da joj opisem Rab ….. pocela sam onako dokumentaristicki, ali me prica odvela u drugom smjeru i…. sjecanja na prekrasna ljeta, puna veselja, radosti, bezbriznosti, jednostavno su iscurila…. kao kroz razbijenu gustirnu…..
Na otok Rab se dolazi trajektom iz Jablanca… najkraci put, najbrzi….
Prvi susret s otokom moze gadno prevariti. Ono sto se vidi sa trajekta je samo goli kamen, i nista drugo. Poput mjeseceve povrsine, nigdje nicega….
Trajektna luka je u Misnjaku. Kad sidjes sa trajekta, krenes autom, cesta te vodi kroz taj kamen, a onda odjednom krene grmlje, zbunje, trava, gle pa ima i stabala..Prolazimo pored stare trajektne luke Pudarica, koja se nalazi u kanalu izmedju otoka Raba i Dolina,…. i odjednom stvori se oko tebe jedna velika zelena oaza. E toga vec na Mjesecu nema….
Stari Rimljani dali su otoku ime ARBA, upravo zbog silnih raslina, suma, polja…. Ako je Mljet najsumovitiji otok, onda Rab je odmah do njega….
Do prvih kuca od trajekta ima otprilike 5 i pol kilomentara. Na Rab sam prvi put dosla 1971 godine, i tada je to prvo mjesto Barbat bilo relativno malo, stare kamene kuce s desne strane ceste, vrlo cesto do njih moras uzbrdo, Grpe, tako se zove taj dio, a u njemu su opet grupe kuca koje se nazivaju po prezimenima koja su tu stanovala… Nas dio zove se Zigo, pa kad govorimo gdje imamo kucu, samo kazemo u Grpama, u Ziga. To je oduvijek bila dovoljna adresa za sve koji su nas trebali…..Stariji mjestani i njihova djeca gradili su kuce ispod ceste, blize moru, da bi se bavili turizmom, i svoje stare kuce najcesce prodavali, jer su im bile samo opterecenje za odrzavanje, a i mislili su da ih nece nikad vise trebat. Tako su i moji djed i baka, majcini roditelji, kupili jednu staru kucu, u kojoj mi od 1971 godine, ljetujemo…. vise-manje svake godine…
Prvih nekoliko ljeta na Rabu pamtim po danas smjesnim i neshvatljivim stvarima: prvi, najblizi, ducan bio je udaljen 300-400 metara, kad si dosao morao si znat sta ces sutradan trebat, na primjer, kad se kupuje kruh, moras najavit koliko ces sutra trebat, vlasnik je to zapisao i sutradan kad si dosao nisi mogao uzeti vise od onoga sto si prethodnog dana mislio, mogao si uzet manje, ali ne vise. Nitko od nas unucadi nije volio ici u ducan, iz jednog jedinog razloga, po kruh si morao ici rano ujutro, a mi smo svi htjeli spavat…. ili, na Rabu u to doba nije bilo pitke vode, ali ni nasa kuca nije imala gustirnu, po vodu smo isli mi, unucad, preko kamenjara, svaki sa po 5 litara vode u svakoj ruci, a bratici Cico i Damir po 10 litara u svakoj ruci….i tako svaki drugi dan….. i tako gotovo 4 godine, jer smo 1974 izgradili svoju gustirnu….. mi djeca konacno smo se spasili…..
Danas je Barbat, jedno moderno naselje, s obje strane ceste nicu kuce, sve blize i blize prema Misnjaku. Nekad smo imali kucni broj 292, danas imamo 543, ali u Barbatu ima preko 700 kucnih brojeva. Barbat se proteze uzduz ceste prema samom gradu Rabu. Nema praznog hoda, na Barbat se odmah nadovezuje Banjol, na Banjol odmah dodje grad Rab.
Grad je najvise poznat po svoja 4 crkvena zvonika…. Rimskim ostacima, parku izmedju hotela Imperijal i Varosa, jezgre starog grada.
Novi urbani centar Raba, izgradjen neposredno iza rata, popularno zvan Sarengrad, jer su za vrijeme domovinskog rata u hotelima grada Raba boravili izbjeglice iz Sarengrada, a mozda i nije dobio ime po tome, mozda i zbog toga sto u njemu vlada sarenilo…..
Rab je ljeti pun turista, njihov broj se najbolje vidi za vrijeme Rapske Fiere, krajem sedmog mjeseca kad se slavi i dan Sv. Kristafora, zastitnika grada…… Odrzavaju se viteske igre, prikazuju stari zanati, gostuju razni umjetnici, najpoznatiji gosti su iz San Marina, samostrelicari… Legenda kaze da je osnivac danasnje drzave San Marino, bio Rabljanin, pa su se davno ta dva grada pobratimila. U pocast toj legendi, najpoznatija plaza na otoku Rabu, pjescana plaza, pogodna za manju djecu, gdje je more toliko plitko da gotovo da mozes hodati do prvog otoka… udaljenog 500-tinjak metara…..nazvana je SAN MARINO. Svi gosti otoka sjate se u grad za vrijeme Fiere, najveca guzva je naravno navecer, kad su hoteli, restorani, kafici puni…..
Otok Rab je prije nekoliko godina slavio i 100-godisnjicu turizma….Najpoznatiji gost koji je bio tridesetih godina 20 stoljeca, bio je bivsi engleski kralj Edward VIII koji je abdicirao sa prijestolja, jer je htio ozeniti ne-plemkinju, razvedenu zenu, Mrs Wallis Simpson….. Engleski kralj je prema legendi bio jedan od prvih koji su otvorili nudisticku plazu na otoku Rabu…..
Rapska ljeta najcesce su suha, vruca, kamenjar gori, isijava….. na plazama uz more u Barbatu nema stabala koja bi mogla raditi sjenu, pa je stoga vrlo opasno u podne biti na plazi, jer sunce przi svom snagom…..
Za vrijeme lijepog vremena, poslije bure, sa svake uzvisine, a narocito sa vrha Sv. Damjana, najvise tocke otoka Raba, mogu se vidjeti otoci Jadranskog Kvarnera, a tu po pricama starih pocinje i Dalmacija…..Sjora Matija, draga, domaca zena, pokazala mi je razglednice iz perioda prije II svjetskog rata, gdje je adresirano: Rab, Dalmacija… Dakle, poslije bure, kao na dlanu vide se otoci redom – Dolin, Pag, Cres i Losinj…..
U Supetarskoj Dragi, u sumi, sedamdesetih godina izgradjeni su hoteli, u kojima su tada boravili uglavnom americki turisti, a mi smo subotom tamo isli na ples, naravno ako smo imali prijevoz.
Inace smo znali, kao grupa do dvadesetak, pjesice ici u Rab, na ples, i pjesice se vracati. Kad si u grupi, tih gotovo 6 kilometara, prolazili smo za sat vremena…..Nije bilo prometa, mogao si hodat na rukama…. Kad smo preko dana trebali ici u Rab, ako si krenuo pjesice, jer autobusa nije bilo kao danas gotovo svaki sat, vrlo cesto smo stopirali…… Uvijek nam je netko stao, bez ikakvih problema su nas povezli…. I danas kad sam ja s autom, vidim li da netko od domacih ljudi stopira, a njih se lako prepoznaje, uvijek ih povezem….. vracam uslugu….danasnja mladez koja ide na ples uglavnom vec ima svoje aute……
Jedno od meni najdrazih mjesta u gradu Rabu bio je hotel Beograd, gdje je svirala prekrasna starogradska muzika, sa ruskim romansama, mogao si i zaplesati, meni ljepseg mjesta nije bilo…. Pred rat hotel je zatvoren, poslije rata netko je otkupljivao i kupovao, i sad cujem ponovo se prodaje,…..ali onakve muzike vise tamo nema…. niti ce biti…..
U Barbatu i Banjolu najpoznatiji restorani su bili Kordic, Grce, Aco, Leut…. to su bila mjesta gdje smo odlazili na ples, na pice, u drustvo…. U mom Barbatu, skupljali smo se kod odmaralista Elektrotehne, na rivi, tu smo satima znali sjediti, pricati, zafrkavati se, svirati gitaru, pjevati…. Isto i u Kastelu….i kod Mladena na Puntici…..
Mladenova plaza, tako smo je zvali, jer je on stanovao nasuprot nje, bila je nase mjesto gdje smo se kupali, provodili vrijeme svaki dan. Mladen je prijatelj, jedinac u obitelji, koja se bavila turizmom, i dok smo se mi zabavljali, Mladen je morao raditi, spremati apartmane, stolove za svoje goste, prao sudje, spremao sudje…. Vrlo cesto svi smo mu znali pomagati da cim prije zavrsi, jer je imao auto pa smo mogli ici u Rab na ples…..Imao je Renault 4, jednom prilikom je u taj auto stalo 17 ljudi…… Njegova plaza mnogim je generacijama bila odskocna daska…..Na njoj smo odrasli moja sestra i ja, Sanjini sinovi Tomislav i Marko i moja Ksenija tu su naucili plivati…. Na Puntici je i danas more najljepse, jer je otvoreno prema Pagu, morska struja donosi svjezinu…. bistra plava voda, onako prohladna pocetkom sedmog mjeseca najljepsi je dio ljeta….. i danas kad idemo na kupanje, iako smo gotovo svi odrasli, idemo na Mladenovu plazu….. Mladen je danas odrastao covjek, ozenjen, ima 3 prekrasna sina, moj dobar prijatelj….. Pored Mladenove plaze nalazi se i restoran "Bepo" Igora i Jasminke, odnosno njenog pokojnog oca, ali danas ga oni vode…..Svaki dan po povratku s plaze odemo kod Igora na sladoled…..Ksenija najcesce uzme dvije kuglice, a ja …..dva deci tocenog…… ponekad kad sam raspolozena i tri deci tocenog …. piva naravno…..
U rujnu, u miru i tisini nakon burnog ljeta, bonaca, ulje pliva na vodi, mir, spokoj, plivanje satima, sunce ugodno grije…….
1978 godine nakon moje mature, moja prijateljica Gordana i ja dosle smo na Rab, odmarale, dosla je i Sanja, imala gitaru, svako vece Goga i ja smo izlazile van. Kad nam se Sanja pridruzila sa svojom gitarom, onda smo sjele u "Beatrice", restoran, sjecam se kao danas, pile smo rum-colu, u to doba jedno od najpopularnijih pica…. odjednom Sanja je pocela svirati, Goga i ja pjevati, pjesme Buce i Srdjana, stare poznate klapske pjesme, Ibricu Jusica, poznate talijanske kancone Umberto Tozzi-a, sve sto smo znale pjevati, i tada nam je vlasnik dosao sa tri porcije liganja i rekao: "Ovo ste zaradile, a sutra mi dodjite ranije". Tako je i bilo, mi smo 4 veceri kod njega svirale, pjevale, sjedile, vecerale, a njegovi su gosti ostajali duze, placali nama veceru, pice, bile smo presretne…. sve tri……
Jedno od najljepsih sjecanja na to ljeto.. Gordana danas zivi u Svicarskoj i kad god se cujemo, sjetimo se naseg prekrasnog ljeta…. Goga pamti i moju baku i djeda kojima se cijela ova epizoda nije previse svidjela, ali nama je bilo prekrasno… preko dana kupanje, a navecer svirka…