Feb 23 2008
more….
moj zivot pocinje negdje oko Uskrsa, prve prilike da mogu na more… skolski praznici, pa obavijestim nadlezne, direktore, da nestajem, gasim mobitele za javnost, iako svejedno ostaju stalno upaljeni…..
U ovo doba godine sam vec uveliko na rezervi.. sve me nervira, vrlo cesto sam i sjetna i depresivna, zeljna ljubavi, i ljuta, i gruba, lako planem, lako povrijedim meni drage ljude kao da su oni krivi za moj nespokoj, suze iz cista mira krenu same od sebe, ….. postanem laka lovina, sitnice me povrijede zacas, u obicnim rijecima, banalnim stvarima vrlo lako pronadjem razlog za prepirku, svadju… i onda mi bude poslije toliko krivo…jer ne mogu rijecima opisat gusenje….
zime u Zagrebu, znaju i po dva mjeseca bit u magli, u oblacima, niskim, teskim, kao po definiciji sivila, bez sunca, bez sunceve svjetlost… to mi je oduvijek najgori dio godine….
Al kad se sunce uspije probiti, i ja zivnem… konacno dodjem do daha…. punim plucima hvatam sunce i njegove zrake topline … i onda zivim za skolske praznike… zadnjih desetak godina zivim za te uskrsnje praznike, jer tada jedva docekam maknut se iz grada, ureda, poslova, strke,… Krajem devedesetih to smo vrijeme provodili na Rabu. Na Rabu je tada vec pravo proljece, sve lista, cvjeta, buja, sokovi poteku iz svega zelenoga…. Zadnjih sest sedam godina ove prve praznike provodim u Sucurju, na Hvaru……
Otkrila sam mir,… mir,….. mir, spokoj,… spokoj…. i ono najvaznije je tu …more, more, more…. Uzivam u tom miru, tom malenom mjestu od jedva tristotinjak stanovnika…. onih stalnih,…. vecina su mi rod, daleki, ali rod, dal po pradjedu ili prababi, svejedno….
Otkrila sam mir, spokoj, tisinu, toliko zeljeni odmor za moju dusu.. otkrila sam mjesto gdje punim plucima mogu disati bez straha da ce nesto prekinuti taj moj toliko zeljenu tisinu, toliko zeljeni odmor…..
Ove godine, more je iznenada doslo vec u veljaci, sluzbeni put u Split, moje prisustvo uopce nije bilo nuzno, ali odlucila sam, ja moram ici, moram se maknuti iz ureda, od telefona, od kompjutera, od stalnog prisustva i dezuranja uz telefon i mobitele, da mogu pocet disati, jer vise nisam mogla podnijeti to gusenje….. sijalo je sunce proteklih dana i u Zagrebu, ali to nije to….
More, to plavetnilo, oduvijek, otkad znam za sebe, punilo je moje motore, iz njega sam crpila snagu za sve svoje probleme….. more, kamen, sol, jod, miris ribe, miris motornog ulja, miris, bolje receno vonj, kanalizacije, miris brodova koji odlaze ili dolaze, miris peskarije…..sve me to svake godine navodi da se zaljubim ko djevojcurak, obnavlja se svakim mojim prijedjenim kilometrom prema moru, ta ljubav traje i drzi me kroz cijelu godinu,………
Povratak u Zagreb donio je jednu lavinu osjecaja…. srece, ljubavi, smirenja, veselja, smjeha… Ispunilo me… sunce, more, zasto je to ove godine bilo nesto posebno, jos ne znam, ali imala sam ogromnu zelju, potrebu, rec svim ljudima koje poznam da ih volim, grlilm i ljubim u mislima, da sam s njima, da zelim biti dio njihovog zivota…… da zelim da svi oni budu dio mog zivota….