LJUDI

Mjesec maj, svibanj, peti u godini, unazad tridesetak godina mi je uvijek pravio probleme….. Oko prvog maja trave su visoke, u cvatu, a ja alergicna upravo na pelud trave…. kihanje, iritiranost ociju, koze, grla, suze, svrbez….. godinama sam odlazila na Rab, samo zato da izbjegnem taj dio godine… na Rabu je tada vec uglavnom sve bilo ocvalo…. i bilo mi je lakse i disat i zivjet…. Po povratku ja bi svejedno kihala i smrcala, ali puno manje …. Ova godina je bila drugacija…. Prvi odlazak iz Zagreba i izbjegavanje ovih problema najcesce je za Uskrs, a kako je ove godine Uskrs bio vrlo rano, vrijeme lose.. ostali smo kod kuce…. i sve se moralo odgoditi…
Odlazak u Sucuraj, veselje zbog odmora, mira, tisine, sunca, spokoja…… ali i ovdje me sad docekalo sisanje trave….. al ovo je drugacija i trava i dugacija obaveza… ovo moram sama, ovo ovisi o meni… rijec je o mom malenom masliniku… mladim maslinama, koje smo zasadili bratic i ja, svaki po pet komada.. svaki na svom dijelu…. ali briga oko njih je zajednicka…
Nisu se ni vidjele od trave… nisam odolila, golim rukama, bez rukavica, cupala sam travu da im dam zraka, sunca, cim prije…. pokazalo se to dobrim potezom, jer ih je Damir prilikom kosnje sutradan lakse mogao uociti…. kad smo bili gotovi… nas maslinik osvanuo prekrasan, u odnosu na visoku, bodljikavu, ostru kupinu, oko nas… kako su nam divlje svinje pojele "prvu generaciju" usadjenih maslina, stavili smo oko njih zastitnu mrezu… ruke su mi bile izgrebane, koza oko noktiju oguljena, noge su kroz trenirku bile izgrebane od kupine kroz koju smo prolazili da bi dosli do naseg maslinika…. sva sam bila izgrebana, bas onako damski.. imala sam ja rukavice, ali s njima ne mozes nista…. barem ja ne mogu…
Zadovoljstvo zbog obavljenog posla, boravka na moru… sunca, boravak s obitelji, zabava, politicke diskusije, uz ribu na gradele i vino… rasprave o povijesti….
Prvomajski praznici su mi istovremeno bili "otvorenje sezone" – upoznavanje ljudi s kojima provodim velik dio dana posljednjih 5-6-7 mjeseci , s nekima i godinu dana…. Ljudi s kojima preko interneta razmjenjujem misli, slike, fotografije, radost, veselje, ponekad i tugu, pjesme, tekstove pjesama, poeziju, iskustva, … Prvih nekoliko dana u maju, donijeli su i putovanje u Tucepe, a upravo se jucer vratih iz Beograda…
Tucepi – mjesto gdje sam bila kao vrlo mala, ne pamtim ama bas nista, samo znam da sam bila… Ksenija i ja….. Kseniji se dopalo, prva recenica koju je izrekla kad je vidjela silne kafice na rivi: "ovdje bi se dalo ljetovat"….. znam ja to…
Susret s Almom.. djevojkom iz Sarajeva, nakon malo vise od 4 mjeseca "poznanstva", djevojkom prekrasnog izgleda…. koja u sebi ima nesto magicno… koja prsti energijom, znanjem, inteligencijom, memorijom, brzinom razmisljanja, prekrasne kose, karaktera,… djevojkom koja mi je u mnogocemu ukazala na razlicite aspekte istog problema…
A tjedan dana poslije, odlazak u Beograd… kod Marijane… djevojke s kojom takodjer provodim puno vremena… u sali, zajebanciji, zabavi, …. to je ona vrsta humora koju smo uzivali gledati…i slusati.. u raznim tv serijama… satira B. Nusica, S. Sremca, .. S Marijanom cu i ljeto provesti… kako stvari stoje,… bit ce to nevidjena zajebancija…..
A tu su i Nikola, Dora i Ana, drustvo s Ljiljinog bloga… I Alma i Marijana su sa bloga…
Nikola, student, majstor za pronalazenje starih pjesama, Dora, profesorica engleskog, lijepa, tiha, skromna, plaha djevojka, Ana, takodjer profesorica engleskog, ali i knjizevnica, ona ista Ana zbog koje je nastala prica o Rabu i ovaj blog….
Beograd, kao grad, prvi put sam bila prije 26 godina, vise nije isti.. niti ne pamtim kakav je bio, pamtim institucije koje smo u mojim studentskim danima, a i u onoj drzavi "morali" gledati, obilaziti, ….
Jucer sam u tim istim gradjevinama jednostavno uzivala, prisjecajuci se proslosti, Dom sindikata, Atelje 212, Skupstina, Kalemegdan, Sava centar, Slavija,….
Danas ga gledam drugacijim ocima…. trazim povijest svakog dijela…. Cak sam i pronasla slicnosti, … Zeljeznicki kolodvor, Glavna posta, hoteli,…
Povijest je ovih dana bila najvazniji dio, jer trazili smo zgradu u kojoj je zivjela moja majka, razdoblje drugog svjetskog rata, od 1942 – 1947, kada su bili prisiljeni otici… Zgrada ima prekrasnu zutu fasadu, balkoni sa okruglim otvorima, jedini su u toj ulici, danas ulici I. Cankara.. broj 29… u doba kad je moja majka i njena obitelj ovdje stanovala, bilo je to izgleda kucni broj 27… I skola koju su pohadjali , jos je uvijek "ziva"…. udaljeno mozda 250 m…. Deda je radio na mostu, i most je jos uvijek tu, izmedju Brankovog mosta i Gazele,…. na mjestu danasnjeg hotela Jugoslavija, u Zemunu, bila je zeljeznicka stanica,… prosetali smo Zemunom, trazeci od moje mame da se "dosjeti" jos necega…..
Proteklih desetak dana, kulminirajuci ovim vikendom, samo mi je dalo do znanja da jos uvijek postoje razlozi zasto se nekuda treba i mora ici, i da se nista nije promjenilo….
Najvaznije od svega, shvatila sam da sam zatvorila period od desetak, mozda i vise godina… otvorila sam vrata ponovno, shvatila da sam uludo potrosila toliko vrijeme….