beats by dre cheap

DNEVNIK DIANE BUDISAVLJEVIĆ

Bila sam u kinu. To je svojevrsna vijest dana. Čak štaviše napravila sam i senior-club karticu da mogu k'o penzionerka u kino. Karte su jeftinije, a dani konzumiranja svedeni na ponedjeljak i utorak.

To mi čak i paše. Vikendom je veća gužva, prvim danima u tjednu očito su cinema centri prazniji, pa je i logično da će te dane "dat" penzionerima.

Razveselio me trenutak u kojem su ugašena svjetla. Kad su počele mnogobrojne najave raznih filmova i shvatih kako mi je nedostajao taj osjećaj. S druge strane, konačno sam, kad dođem u kino, u prilici pogledat "samo" film kojeg gledam. Bez brojnih zaustavljanja i provjeravanja činjenica i/ili traženja informacija o određenom trenutku u historiji i povijesti onoga što gledam. Jednom rekoh, kad gledam film kod kuće, gledanje jednog filma zna trajati i po šest sati. Ovako, kad budem u kinu, moram se fokusirat samo ono što vidim i što čujem. To je prednost, a poznavajući moju znatiželjnu narav vrlo često bude, ne mogu reći mana ali, nedostatak. Ako ništa drugo, upotrijebim konačno i mozak da popamti sve što onda kod kuće ganjam kuma gugla da mi odgovori.

Dakle, pogledah film, ljetos u Puli, nagrađen brojnim nagradama. Nije me privukla činjenica da je film nagrađen, ne patim za tim, već tema. I historiografska autentičnost događaja i osobe o kojoj se do prije par godina vrlo malo znalo. Ili se nije htjelo znati.

Diana Budisavljević, rodom iz Innsbrucka u Austriji, udana za Julija Budisavljevića, zagrebačkog doktora, za vrijeme drugog rata organizirala je spašavanje djece iz ustaških logora. Prema raznim izvorima, i broj spašene djece varira, no najvjerojatniji podatak je da se radi oko 10.000 djece.

Da, riječ je o djeci koja su rođena u pravoslavnoj vjeri.

Do današnjih dana sačuvana je kopija originalnog dnevnika kojeg je Diana Budisavljević vodila, i njegov pdf se može naći na netu.

Originalna kartoteka je po završetku drugog rata Diani oduzeta. Mislim da sam dobro pročitala, u tih nekoliko sekundi koliko traje kadar, na nalogu piše da Diana treba predati popis spašene partizanske djece.

Po mom skromnom mišljenju, ta i takva formulacija je netočna. Kriva.

Potpis na nalogu pripadao je Tatjani Marinić, osobi po kojoj su se zvali mnogobrojni vrtići.

Da li je Tatjana Marinić znala što traži? Da li je ona svjesno krivo, loše, netočno formulirala ono što traži?

Činjenica je da je i Tatjana Marinić sudjelovala u spašavanju djece. No, pitam se, da li je možda svu slavu htjela (pre)uzet na sebe?

Činjenica je i da Diana, nakon što joj je oduzeta kartoteka, nikada više nije progovorila o tome. Nije razgovarala o tome. Nije davala nikakve informacije. Po završetku rata, vratila se u Innsbruck gdje je i umrla. I tek nakon njene smrti, njena unuka pronalazi dnevnik.

Nakon oduzimanja, kartoteci, koju su sačinjavali popisi spašene djece, s njihovim imenima i prezimenima, godinama rođenja, s obiteljima koje su udomile i spasile, s fotografijama sitne djece koja su spašena, a mnogobrojna zbog bolesti, neishranjenosti, gladi i umrla, koja jednostavno nisu ni mogla znati kako se zovu i čija su, dakle, toj kartoteci se nakon oduzimanja gubi svaki trag.

Ili, ipak ne? Indicija postoji. Analogija i sinhroniziranost događaja postoji. Jednom nekad, uvjerena sam, kartoteka će se pronaći.

Nadalje, ono što će jedni prihvatiti i odobravati, drugi će me stavit na križ, ako su, kako članak na hrvatskoj wikipediji (a njima se zaista već odavno ne treba vjerovati) tvrdi, nadbiskup Stepinac i Budisavljevići bili dobri prijatelji, kako to da Stepinac na Dianinu molbu da pomogne u spašavanju djece odgovara "Zašto se ne obratite svojima?"

Dana Budisavljević, da, u daljnjem je rodu s Budisavljevićima, ali i, puno bližem srodstvu i direktnijem, s Nikolom Teslom, napravila je odličan film. Igrano-dokumentarni koji kombinira i arhivsku građu i žive svjedoke - djecu spašenu iz logora, i igrani dio.

Alma Prica, ponovo, baš kao u Haliminom putu iz 2012, odlična, decentna, dostojanstvena, samozatajna (Bože, što ne volim tu riječ, ali zaista drugačije ne mogu opisati ono što je Alma uradila). Jednom rječju, maestralna. I da, krivo mi je što i njena uloga nije nagrađena u Puli.

Mirjana Karanović, Vili Matula, Krešimir Mikić, Ermin Bravo, Biserka Ipša, Urša Raukar,... samo su neka od imena koja vidimo u filmu.

Tek toliko da se zna, i mama jedne naše blogerice je jedna od živih svjedoka. Nek uđe u zapisnik.

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
07/10/2019 23:16