beats by dre cheap

PENZIONERSKE AVANTURE - UMJETNOST I LANDRANJE

Konačno smo se naspavali. Barem ja. Željne kafe odjurile smo do Skenderije. Tamo nas je već čekala naša veza sa literaturom.

Dotakle smo se divnih knjiga, divnih biografija i zadržale se na Bekimu i njegovoj biografiji. Tko nije pročitao “Blistavo i strašno”, naročito prvi dio, svakako neka pročita. Ima i pdf.

Dan je, pokazalo se, bio sav vezan za umjetnost. Od pisane riječi preko filma do skuplture. Nakon pisane riječi, na red je došla skulptura, jer nam je na putu do Jurilice u susret dolazio Adis Fejzić. Najpoznatiji BIH kipar. Susret nakon 11 godina. I kasnije tokom dana ponovo Adis. Apsolutno neplanirano, a predivno iskustvo susreta u dva navrata.

Buregdžinica i dalje nema bureka. Ima kafe i kolača, ali bureka ne. Više ni ne treba ništa reći. Dovoljno je da se javim Bosanki-na-kvadrat i zna se i vrijeme i mjesto gdje ne jedemo burek, a pijemo kafu i jedemo kolače.

Nakon dugo godina slušanja radio emisije “Razglednica”, konačno sam upoznala autoricu – Vanja Iličić. Dovoljno je samo sjediti i slušati Vanju kako priča o raznim emisijama, raznim gostima, a najviše o njenim putovanjima vezanim za karnevale, maskenbale i maškare. U tim i takvim momentima, lice joj se ozari, osmijeh bude širi i veći, priče postaju zanimljivije, detaljnije…. Davno sam ja mojoj Anđi kazala kako mislim da bi mogla puno toga reći u “Razglednici”, a tog sam poslijepodneva prvi put kazala da bi i Maya bila dobar sugovornik. Jedva čekam dan kad ću saznat jesam li bila u pravu.

U Parkuši na svom radnom mjestu našle smo i našu Srebrenu. S mašinom za štancanje maraka i eura ispod malenog stolića, a na njemu igla, konac, ideja, materijal. Kako god okreneš, nikad ne sjedi besposleno. Za razliku od Maye i mene, koje samo obilazimo čaršiju i hvatamo zgodu i priliku da sjednemo i odmaramo.

Sarajevo Streeat Food Festival je počeo i jako smo se veselile večeri koju tek trebamo provesti stojeći, plešući, pjevajući… ali, ali, ali… po programu je bio netko za koga nikad nismo čule, i odlučile smo kući, u naš bazni kamp. I dok smo sjedile čekajući naš submarine menu, krenula grmljavina, krenuo pljusak. Maya i ja smo se zadovoljno smiješile činjenici da nam je bazni kamp udaljen svega pet metara. Činjenici da nećemo pokisnut. Čak smo u zezanciji naumile zvat taksi :D.

No, vrlo brzo smo se uozbiljile jer povratak u bazni kamp je značio da se moramo pakirat. Jer ostala nam je još samo jedna noć… još samo jedan dan našeg tradicionalnog ljetnog bosansko-hercegovačkog landranja. Znale smo da cijelu subotu još možemo provesti u Sarajevu, jer je Maya imala let tek u nedjelju, jest, rano ujutro, ali dovoljno “kasno” da iz Sarajeva ne moramo žurit, tj. krenemo tokom kasnog poslijepodneva.

Kako to obično biva, kad god neka manifestacija, bez obzira na karatker, završava, tako počinju pripreme za novo izdanje. Tamo smo i nas dvije već sad počele razmatrat trasu landranja sljedeće godine. Gdje još nismo bile? To je glavno pitanje. Sve drugo je nevažno….

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
10/08/2019 17:17