beats by dre cheap

PENZIONERSKE AVANTURE - SUNCE, KAMEN, VODA

Ustali u 4, krenuli u 5.

Projurili smo BIH do mora. Prošli kroz Mostar, Široki, Posušje… Do Mostara povremeno magla, no sa svakim trenutkom kako se razdanjivalo, ukazivalo je da će biti vruće i sparno.

U sedam sati smo već bili u Mostaru. Tu se i promet pojačao, no čim smo izašli iz Mostara prema Posušju, opet smo gotovo sami na cesti. Na granici nije bilo čekanja… Jedva su čekali da nas propuste.

Uz obavezu da u Splitu budemo najkasnije u 10, nije bilo vremena za razgledavanje, za landranje. J. je bila vrlo vrijedna, pripremila kafe, koju smo btw već na Alipašinom počeli proljevat po sebi :D, napravila nam sendviče, ponijela voće. Sve je pripremila. Jedino stajanje u Imotskom, da Jurilicu nahranimo.

Promet u Splitu gust, cesta Trogir – Split zakrčena, svi nekuda jure, samo smo mi sad već opuštenije i laganije uživali u prijepodnevnoj splitskoj sparini. Pravo opuštanje uslijedilo je na kavi s mojom T.

Jedva sam dočekala da se ubacim u more. Nije me smetalo ništa. Čim sam instalirala ručnike, suncobran, skinula svoj haljetak i pravo u more. Ništa mi neće ovaj dan pokvarit.

Jedanipodnevni boravak u Splitu brzo je završio. Brže nego što sam željela. Idući put moram sve to drugačije organizirat, da bude duže.

Sljedeća etapa penzionerskih avantura je bitno bogatija. Crljivica, najveća nekropola stećaka u RH. U Imotskoj krajini ima dosta nekropola, no mi smo, osim Crljivice, zastali samo još jednom u Lovreću, da ih uslikamo. Crveno i Modro jezero u Imotskom. Zastali smo duže kod Crvenog jezera. Na samoj je cesti prema Proložcu i Ričicama. Vrućina i sparina nas je natjerala da ubrzo krenemo prema granici.

Grude, Ljubuški i slapovi Kravica. Prije dvije godine bila sam prvi put na slapovima, tada sam bila sa mojim Brad Pittom. I shvatih, da sam tada, napravila barem 100 km više nego što je trebalo. Jer tek sad uvidjeh da postoji direktan i vrlo lagan i jednostavan put od Splita do Kravica.

Po prvi put u Bosnu ulazim preko Gruda. Zvjeram okolo naokolo s fotoaparatom u desnoj ruci i volanom u lijevoj. Klasika, bar što se mene tiče.

Eto nas, mi došli. Parking sam našla čak u hladu, pomalo nevjerojatno ali istinito. Upitam moje cure hoćemo li pješke do slapova, ili ćemo vlakićem. Jednoglasno i istovremeno odgovaraju, vlakićem.

Trebižat bogat vodom, slapovi prekrasni, gužva nesnosna, ali nama je bilo lijepo.

Počitelj – sljedeća stanica. Još nikad nisam bila u Počitelju, a toliko puta sam htjela. Nisam se uzverala do vrha, moglo bi se reći samo trećinu puta sam odvalila. Presparno je i prevruće. Zavidjeli smo energiji i snazi ljudi koje smo vidjeli na vrhu, koji su šetali i razgledavali. Mi jednostavno nismo imale snage na toj vrućini i sparini verat se do vrha. Nekom drugom prilikom.

Po ne znam koji put ostala sam zadivljena arhitektonskom i graditeljskom sposobnošću ljudi 15. vijeka, istovremeno žaleći sve ljude danas koji uz svu današnju tehnologiju i mehanizaciju nisu ni neće nikad biti u stanju sagraditi nešto tako kvalitetno, dugovječno, vječno i nadasve historijski bitno.

Manastir Žitomislić je svakako nezaobilazno mjesto. Ni ovdje nikad nisam bila. Rekoše mi da je u ovom ratu uništen do temelja i da je tokom 2003-2005 obnovljena i crkva i stari konak. Prelijepe su freske, predivne su boje…

Konjic. Zastadosmo da odmorimo. I dobro smo učinile. Sjedile smo na terasi hotela Konak, kad je preko Starog mosta krenula kolona raznih folklornih grupa. Po zastavama smo razaznali da su prisutne grupe iz svih naših država, a bilo je i zastava Turske, Mađarske. Možda još koje države, no nisam sigurna da sam ih vidjela. Rekoše nam da je to tradicija svakog prvog čevrtka u augustu. Još jedan razlog zašto bi trebalo biti u Konjicu prvog četvrka u augustu.

Nažalost, ponovo ne posjetih Zavičajni muzej Zuke Džumhura, jer je bio zatvoren u trenutku kad smo mi došle. Čini mi se da bi radno vrijeme trebalo prilagoditi vremenu i godišnjem dobu. Toliko je ljudi i turista u ljetnim mjesecima, a Muzej u poslijepodnevim satima zatvoren.

Divan, beskrajan dan završio je večerom u Burger Baru.

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
08/08/2019 11:11