beats by dre cheap

KOLUMBO

Otvorih oči. Vani mrak.

Baš k’o jutros, potpuno atipično penzionerski, kad sam sjela za volan i krenula. Do prvog semafora još kako tako, ali čim sam se uključila u onu glavniju ulicu, onom kojom voze tramvaji, množina svega što sam vidjela me zapanjila.

Istog trena sam shvatila da sam potpuno izgubila iz vida da mimo mene i mog penzionerskog mira postoji neki sasvim drugi svijet. Neki paralelni svemir.

Ljudi na tramvajskim stanicama, kamioni koji svjesno onemogućavaju promet istovarujući šta god da istovaruju, nepregledna kolona parova farova koji, približavajući mi se, kreću prema centru grada.

Poput Kolumba otkrila sam Ameriku.

Život ide dalje, ljudi idu na posao, u školu, dućanske police se pune istovarenom robom, a ja tipično penzionerski zaključila da život van ove penzionerske ljušture ni ne postoji.

Nema nikakve veze što ljudi s kojima svakodnevno komuniciram rade, javljaju mi se ili s polaska ili odlaska ili posla. Ispada da to uzimam kao dio njihove osobnosti i ne gledam ni pliće ni dublje.

Po izlasku iz grada na horizontu se počelo crvenjeti. Sunce se približavalo onom trenutku u kojem se službeno može reći “svanulo je”.

Uživala sam cijeli dan na kasnojesenskom suncu, poput guštera, hvatala zadnje zrake novembarskog sunca i točno u podne, poput Grace Kelly, krenula kući.

Dobila sam pola sata za kratki odmor prije nego se sunovratim u kuhinju da napravim ručak.

I sa zadnjim zalogajem potonula u krevet.

I opet je pola šest, i opet je mrak.

I pitam se zašto kava nije skuhana. Jer, meni je jutro.

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
24/11/2017 17:46