beats by dre cheap

MEETING POINT

Povratak prema Livnu bio je ispunjen raznim emocijama. U svakom slučaju zadovoljstvo što prođoh Glamočkim poljem, jer sad kad razmišljam, kojim god putem da uđem u Bosnu, Glamočko polje nije ni na jednom. Znači, ako ga želim vidjeti, moram ciljano.

Bila sam i razočarana viđenim, bodljikavom žicom, jer eto, spomenik može, ne da može, nego čini i stanovnicima i putnicima namjernicima zlo, pa ga treba obuzdati bodljikavom žicom, sakriti od očiju i ugušiti šumom. Sačuvaj Bože, da netko vidi spomenik, i ne samo Lolin, i da kojim slučajem upita, razmišlja, svjedoči licemjerju, netoleranciji, istini s jedne i lažima s druge strane… obmani, sramoti, poricanju i negiranju…

Tragedija našeg vremena sastoji se samo u jednom: negiranje i obezvređivanje svega što smo imali, a istovremeno beskrajno licemjerno koristiti i iskorištavati i pritom nesmiljeno uništavati sve što je dotad izgrađeno s ljubavlju i ponosom.

Uđoh u Livno, bez neke potrebe, al’ eto da se provezem centrom, da utvrdim ulice kojima ljetos s Mayom i J. prođoh. Zahvaljujući vrtlogu emocija napravih dva-tri kruga više nego je trebalo.

Vožnja uz Buško jezero, prema Tomislavgradu me oraspoložila. Sunce je sad zalazilo za neke oblake pa se i slika i boja vode mjenjala, ali užitak je bio nemjerljiv i nepromijenjen. Fotoaparat u ruci i brojni pokušaji da ulovim trenutak zadnjeg pogleda na jezero. Na cesti uglavnom nikoga, dvojici ili trojici se nije svidjelo što vozim i fotografiram, pa su odjurili. Meni odgovara, jer ću s puno više lakoće i lagodnosti moći raditi dvije radnje istovremeno, koje su baš tog trena na radiju spominjali kao otežavajuće. Znam da su u pravu, ali ja ću po svom…. Usporim i uživam.

Do skretanja za Ramu došla sam u tren oka, sama, nigdje nikoga oko mene. Trud da vidim i uhvatim divlje konje ubrzo se isplatio. Brojne vrtače oko mene sve dok u jednom trenu, duboko ispod ceste, uvidjeh njih pet. Taman se tu, k’o naručeno, stvorilo mjesto da stanem, izađem iz auta i uslikam ih. I s mobitelom i fotoaparatom. Mirno su pasli, jedan je čak štaviše i ležao, što me zaista iznenadilo, a njih četvoro mirno, staloženo, spokojno paslo travu ne obazirući se. Tišina je beskrajna, tolika da bole uši.

Zastadoh na još jednom mjestu na tom putu do Rame. Cesta je na tom dijelu ravna, duljine možda dva do tri kilometra. Oko mene nigdje nikoga. Sama, ali potpuno sama. S obje strane cesta potpuno ista slika: vapnenačko kamenje i stijene na samoj površini. Zemlje, one plodne, u mikroskopskim tragovima. Apsolutno neplodno i neiskoristivo. Baš kao u onim futurističkim i apokaliptičkim filmovima. Stadoh upravo na tom i takvom mjestu da uslikam nekropolu. Htjela sam do njih, ali nisam se usudila. Ona tabla koja označava još neočišćena minska polja, koju vidjeh južno od Buškog jezera, vrlo blizu granice s Hrvatskom, vrtila mi se po glavi i jednostavno se nisam usuđivala. Ljetos kad je gorilo na granici Hrvatske i Crne Gore, na vrhovima planina, gašenje nije bilo moguće upravo zbog minskih polja, i naravno, kad su mine bile položene na nepristupačniim planinskim vrhovima, što ne bi bile položene i ovdje, na granici Livanjskog i Duvanjskog polja. Uslikah izdaleka i nastavih put.

Ljetos vode u Ramskom jezeru nije bilo. Bila sam uvjerena da će oktobarske kiše, upravo na tim višim predjelima, pomoći da se jezero oporavi, tim više što sam na mnogim vrhovima planina vidjela dosta snijega. No, razočaranje i šokiranost je bilo ogromno. Vode u Ramskom jezeru uopće nema! I tu sam zastala, izašla iz auta da uslikam tu apokaliptičnu sliku. Samostan Šćit, koji je još prošle godine bio svega nekih dvadesetak metara iznad razine jezera, sada izgleda kao planinski vrh u odnosu na razinu nepostojeće vode.

Dok sam promatrala tu katastrofu, iz šlepera, parkiranog ispred mene, dolazili su ritmični zvuci. Trebalo je nekoliko minuta da ustanovim da zvuci dolaze upravo iz šlepera, glasno se u sebi nasmijah i brzo sjedoh u auto. Javih se i mojoj domaćici i najavih svoj dolazak kroz nekih dva i pol sata. Toliko mi treba od Ramskog jezera, preko Jablanice, do Sarajeva.

I podsjetih da, po mom dolasku, izlazimo. Na proslavu desetogodišnjice Internations Sarajevo. Proslava je u Meeting Pointu. Toliko simboličan naziv za mjesto proslave.

Ni Rame ni Neretve. Vode jednostavno nema. Who let the dogs out? Kud je nestala tolika količina vode? Apsolutno neshvatljivo i nestvarno.

Slike koje su mi dotad bile u glavi morale su biti potisnute jer od Jablanice se promet bitno pojačao i nije bilo više vremena za razmišljanja o apokaliptičnosti prirode kroz koju sam prolazila. Trebalo se koncentrirati na promet i ono što slijedi.

Vikend u Sarajevu može započeti.

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
04/11/2017 10:15