beats by dre cheap

GLUHO KOLO

Put od Splita do Sarajeva sam osmislila prije nekih mjesec dana. Prva želja je bila da nadoknadim propušteno – da vidim livanjske divlje konje, jer sam propustila tu priliku u augustu.

Znači, cilj broj jedan je tu. Cilj broj dva nadovezao se na moje djetinjstvo i Seniorkinu mladost, njenu folklornu aktivnost i dugogodišnje priče o tome kako je plesala gluho kolo. Glamoč.

Na sve to nadovezala se i želja da posjetim mjesto pogibije Ive Lole Ribara i spomenik. Pripremah se danima za to. Čitanjem, traženjem na google maps točne lokacije svega onoga što me zanima. Nekropole, spomenici, crkve….

Buško jezero me opet oduševilo. Splitsko sunce i vedro nebo me pratilo cijelim putem, iako, čim sam se spustila u Sinjsko polje, dočekala me prizemljena magla koja je svakom sunčanom minutom nestajala. Buško jezero osvanulo je glatko, smireno, u ranojutarnjem jesenskom spokoju. Na cesti uglavnom nikoga. Tu i tamo poneki kamion ili šleper, što znači da sam mogla stati gdje god sam poželjela i uživati u suncu i tišini prirode.

Dinara koja je ljetos gorilla i izgorila nije pokazivala nikakve znakove života. Jedino se u Livnu nešto donekle dešavalo – promet, ljudi koji prolaze svojim poslom.

Cesta do Glamočkog polja je zavojita, kroz nedirnutu ali i smirenu prirodu, boje krošanja okolnih stabala su predivne, a fotoaparat kojeg imam ni na koji način nije uspjevao uhvatiti tu ljepotu, tu raskoš boja. Veselila sam se trenutku kad će cesta krenut nizbrdo, a to je značilo da će se ljepota Glamočkog polja otvoriti predamnom.

Šokirala me činjenica da je sve što sam čitala i trudila se upamtit jednostavno isparilo, sve do trenutka kad sam s desne strane ceste ugledala kamen, ogromni kameni stećak položen na betonsku podlogu. Trebalo mi je pedesetak metara da mi se otvore ladice u glavi, da se zaustavim i vratim do mjesta otkuda sam mogla do kamena na tri piljka. Nekih dvjestotinjak metara od njega primjetim pravoslavno groblje, i tog trena sjetila sam se svega što sam čitala. Hjtela sam i do tamo, jer u jednom dijelu tog groblja je nekropola. Ali… staze, puteljka ili ceste do tamo nema. BIlo mi ofirno da gazim po njivi obraskoj travom. Blata nema, mogla sam, ali bilo mi baš neugodno tim više što je upravo u tom trenu cesti prilazio stariji čovjek. Pozdravih ga, i upitam kako da dođem do nekropole. Kaže, ima cesta, ali moram još malo produžit pa skrenut desno. Zahvalila sam mu na uputama i zaključila da možda i ne moram baš sad do nekropole.

Uskoro, s desne strane ceste, nađoh i Bašića nišan, najveći i najmonumentalniji nišan u BIH, podignut u čast Omerage Bašića.

Svojeglavost i spontanost me skoro možda stajalo i više nego što bih ikad poželjela. Koliko god da sam kazala neću, uskoro mi se ukazala table s pravcem za Jakir, i ničim izazvana, skrenuh. Jer u Jakiru je i više nego jedna nekropola. S asfalta krene uskoro makadam, ja još uvijek uporna, uskoro se taj makadam pretvorio u travnati traktorski put. Zabrinuo me onaj hrbat što nastane kad putem prolaze traktori, zabrinuh se za trbuh moje jurilice, ali i dalje uporno, neustrašivo vozim. Sve dok u jednom trenu nisam primjetila da, nekih 500-tinjak metara dalje taj travnati put postaje blatan i vodenast. Tog trena se glasno upitah “Gracias, jel tebi zaista ovo treba?”. Ne treba, naravno, ali sad se treba okrenut…. Hm…

Vraćajući se natrag, izrekla sam masu komplimenata samoj sebi. Koliko glupa moram biti kad samo tako odlučim po seoskim travnatim i zemljanim putevima? Bez pratnje, bez ikoga tko bi mi eventualno trebao pomoć ako zaglibim s autom u njivi… E, baš sam blesava.

Ubrzo sam bila na glavnoj cesti i u centru Glamoča. Upitah za smjer, iako sam pretpostavljala na koju stranu trebam, i upitam za spomenik Ivi Loli. Uputiše me na sjeverozapad, prema Mrkonjić Gradu, s napomenom da skrenem na makadam kod table za Rore. Zahvalim, i vozeći razmišljam, jel onaj Dinamov igrač, Krasnodar Rora možda iz ovog kraja?

Kako izlazim iz Glamoča, i s lijeve i desne strane uočavam bjelogoricu prekrasnih krošanja obojanih zlatnožutim bojama. Sjetih se da sam pročitala da je aerodromska pista pretvorena u cestu. I osjetih veselje jer mogu potegnut i zamišljat da sam pilot aviona. Sjetih se i da je spomenik Loli u jednom od tih šumaraka, ali ovi me uputiše u Rore. Ok.. odlučih da vidim taj spomenik. Makadam je solidan, čvrst, oko ceste, s jedne i druge strane, dosta razrušenih i koliko vidim napuštenih kuća. Tu i tamo neka kuća pokazuje znakove života. Uviđam siromaštvo, uviđam da ljudi zaista loše i teško žive, onima kojima se obratih za upute razdragano pomažu, jer stekla sam dojam da im zg registracija vjerojatno rijetko dolazi.

Spomenik je osvanuo nakon nekih 3-4 kilometra, ograđen, ali zapušten, pomalo devastiran. Stepenice do spomenika su obrasle travom, nekadašnje mramorne ploče zamijenjene su kamenim i betonskim. Sam spomenik također devastiran, gotovo pola mramornih ploča nema, ako su i pale I razbile se, ostali bi tragovi, ali njih nema. Znači, uzete su. Imena žrtava fašističkog terora, ispisana na mramornoj ploči, položena su u podnožje samog spomenika. Još uvijek su vidljivi i čitljivi citati Skendera Kulenovića i drugih neimenovanih. Zaključih da ovo nije spomenik kojeg sam tražila, i da njima samima mjesto spomenika Ivi Loli i nije toliko bitno. Jer, pretpostavljam da bi sami stanovnici Glamoča znali gdje je spomenik kojeg tražim, ne bi me onako samouvjereno poslali u Rore.

Vraćajući se u Glamoč, još uvijek zainteresirana da pronađem Lolin spomenik, vrpoljeći se u autu, gledajući na sve strane i pokušavajući prepoznati slike iz glave i pročitanog turističkog prospekta u prirodi koja me okružuje, vidim policajce pored groblja, i jednostavno, ali potpuno propisno zaustavim se pored njih tražeći točnu informaciju. Rekoše, prošla sam, upravo tamo u onom šumarku, prije nego se cesta pretvori u pistu. Vratim se, tražim, gledam, i ne uspijevam pronaći ono što tražim sve dok se jedan bračni par ne uputi tom cestom. Stadoše, i stariji muškarac, raznježen vidjevši da sam iz Zagreba, ponosno izgovarajući da ima djecu u Zagrebu, u Španskom, pokazuje mi točno gdje je što.

Vojska je cijeli kompleks ogradila bodljikavom žicom. Prići se ne može. Spomen dom je devastiran, također zatvoren. Spomenik, čiju sliku sam imala u glavi i na kojoj je osunčan, okružen rijetkim stablima, pošišane trave, nisam ni mogla uočiti. Jer… šuma i šipražje su ga jednostavno progutali, štogod da je bilo a vrijedilo je, nestalo je… odnešeno je… Sam spomenik se jedva razaznaje u šumi stabala oko njega.

Najviše me razočarala činjenica da je sve ograđeno bodljikavom žicom. Zašto? Zbog čega? Zbog koga?

Mlinište, a htjela sam i do njega, pričekat će neku drugu prigodu… dosta sam vremena utrošila lunjajući Glamočkim poljem uzduž i poprijeko, a nisam uspjela vidjeti ni pola od svega onoga što Glamoč i Glamočko polje nude.

Ne moram ni spomenuti da mi se ritam gluhog glamočkog kola cijelo vrijeme vrtio u glavi…

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
01/11/2017 11:50