beats by dre cheap

ROĐENDAN

I eto prođe godina. Prva. Reklo bi se, slavim rođendan. Penzionerski.

Kako prođe ta godina? I brzo i sporo, i očekivano i s ponekim iznenađenjima.

Imam vremena na pretek. Taman toliko, evo naprimjer da se pohvalim, naučih ono što sam godinama htjela, a nisam imala vremena. Iskreno, ni volje. Nije mi se poslije radnog dana baš išlo proučavat kako napraviti 3D crtež u autocadu, a nisam imala ni potrebe. Arhitekti znaju o čemu ja.

A eto, ima nekih mjesec i po dana kad sam prčkajući po autocad-u, ničim izazvana, otvorila neki meni do tada nepoznati tutorial. Pa, rekoh, da pogledam. U roku nekoliko minuta shvatih sve. Naravno, ne mogu se ja sa tek naučenim znanjem mjeriti s arhitektima ili studentima arhitekture, ali osnove sam brzo svladala. Sad idu finese. Neke postupke moram po pet-šest puta ponoviti, jer shvatim da sam nešto mogla bolje i brže, jednostavnije i lakše,... neke stvari sam radila pogrešno, pa onda radim po nekoliko puta da uhvatim rutinu... uglavnom, izmišljam samoj sebi zadatke u 3D.

More sam vidjela svega jednom. Do sada. Da mi nije J. došla, ne bih vjerojatno ni tada. Ali, radujem se skorom odlasku u Split. Kiša ili ne, meni će biti super. Zašto tek sad? Posezonske cijene, a i onako penzionerski gledano, šta će mi ljeto? Oni zvizdani... septembar je odličan mjesec. More još uvijek dovoljno toplo, temperatura zraka umjerenija, noći hladnije taman toliko da se može pristojno spavat.

Dobih i penzionerske zube. One amotamične. Nisu nužno amotamični, ali im je to ipak glavna karakteristika. Sad se mogu konačno osmjehnut, onako široko.

Hajjenezir mi je svojedobno kazao da ću se vjerojatno stalno vozit tramvajem, ono u hladnim periodima godine, da se, poput ostalih penzionera grijem. Još nisam probala, ali kako stvari stoje mogla bih. Penzija je dovoljno velika da imam besplatan prijevoz javnim prijevozom, pa eto, čekam taj hladni period. Em besplatan prijevoz, em uštedim na grjianju rezidencije.

Šta sam još radila ovih godinu dana?

Ah, da. Radila sam ustrajno na fizičkoj spremi i kondiciji. Kosila travu nebrojeno puta, ponekad i tri-četiri puta tjedno. Tehnički gledano, napredovala sam od srpa i kose, preko trimmera do benzinske kosilice. Ne znam iskreno šta mi je gore. A sve zato što je ledina na kojoj imam kondicijske pripreme na kosini. Nizbrdo nije problem, ali uzbrdo! Svaki put, ali svaki put, ispustim dušu. Lako je s kosom ili trimmerom, ali kosilicu naganjat uzbrdo je poput dizanja utega... blagorečeno, užas! Koliko god da sam radila na kondicijskoj spremi, nisam baš puno postigla. Ok, to je tek prva sezona, vidjet ćemo kako će bit sad ujesen i sljedeće proljeće. Kako god bilo, skontala sam ja princip, i kako da samoj sebi olakšam.

Pročitala dosta knjiga, kupila još više. Tematika je uvijek ista – biografije, kronike, sjećanja... Periodi različiti, od šezdesetih naovamo.

Ugostila mnogo ljudi... od Tuzle, preko Sarajeva i Helsinkija, do Kanade i Francuske.

Sve u svemu, zanimljiva godina, zaista.

Na blogu nisam bila pretjerano aktivna, ne kao ranijih godina, ali nisam ni jednog trena pomislila odustati... ponekad jesu bile svojevrsne blokade, nekad mi bilo naporno pisati i glasno razmišljati o situaciji sredine u kojoj živim... nekad me ubijalo u pojam i pokušati staviti na papir frustracije i ljutnje. Shvatila sam da je za moje zdravlje puno bolje da se jednostavno odmaknem od svega što me nervira. Na koncu, ko mene najviše voli?

Ja, sama.

I šta sam još radila ovu prvu godinu? Ah da, nađu se tu i tamo i moji plinovodi. Nakon kratkotrajne suše, došli su poslovi koji su me zaista veselili. Veselila me mentalna aktivnost, shvatila sam da mi to moje crtanje još uvijek pruža veliko zadovoljstvo. Novac da i ne spominjem.

I da, možda najvažnije od svega.

Do kontejnera još uvijek nisam stigla.

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
01/09/2017 20:51