beats by dre cheap

OD BACHA DO SEVDAHA - POKONDIRENE TIKVE

Dugo očekivani petak je konačno došao. Plan puta sam odredila ranije. Već sam prošla tim putem i koliko god da sam upamtila gdje i kad treba skrenut, krenulo je krivo. Ne loše, ali krivo.

To krivo na koncu i nije bilo baš toliko krivo, napravile smo nekih desetak kilometara više, ali smo eto prošle kroz Vojnić. U Vojniću nisam nikad bila, i osim što sam koncentrirano morala pratit signalizaciju za put do Maljevca, gledala sam zgrade i ljude. Što sam upamtila? Ama baš ništa... znak da moram ponovo tim putem.

U potpunom skladu s tim mojim, nazovimo ih, greškama, napravih gaf i na samoj granici. Za nama se vikalo, za nama se orilo, malo je nedostajalo i da rotirke krenu, jer.. jer... na granici najčešće postoje dvije kućice, jedna hrvatska, druga bosanska.... potpuno smetnuh s uma da je ovdje jedna... i umjesto da stanem na bosanskom dijelu kućice, ja krenuh kao da granice niti nema. „Halooo“ čujem od J. ali i izvana... bosanski policajci viču za mnom da stanem, kud jurim, šta mi bi pojma nemam. Dođoše do nas, kažu mi „hajde lagano unatrag, ali pazite da sad ovog iza ne udarite!“. J. je izašla van s pasošima, ja se ispričavam govoreći kako sam pretpostavila da su u onoj drugoj kućici, J. govori, čujem, isto... Policajac pak govori „ma pustio bih ja vas, ali tu je kamera... a i mislio sam da ste mlađi“. Kompliment ili ne, ali svi skupa smo se nasmijali mojoj nesmotrenosti.

U sebi psujem svojoj gluposti, smetenosti, zaboravnosti.. vjerojatno još uvijek pod utiscima iz Vojnića... tko će znat, uglavnom, da skratim, u Bosnu smo ušli bježeći.

Ubrzo smo se svemu tome smijale ispijajući prvu bosansku u jedinoj otvorenoj bašti Starog grada u Velikoj Kladuši. Tek je prošlo devet... sav normalni svijet još ispija kafu u svojoj kuhinji... jedino je nama u tom trenu dan trajao već punih četiri sata.

Maya Bosanska nam se javlja s pitanjem kad ćemo bit u Bihaću... kako je krenulo, pojma nisam imala, jer plan puta je pun zastajkivanja i razgledavanja.

Nedoumice su se ponovo počele dešavat... na naoko krivom mjestu skrenuh u Cazinu, ne čekajući da se pojavi tabla s oznakom kuda i kako u centar... vozili smo se prigradskim naseljima tražeći put. Uz malo zastajkivanja i raspitivanja stigosmo do centra i Konzumovog parkirališta.

Kuća Nurije Pozderca. Lijepo piše da je otvorena svaki dan od 8 do 15, no mi smo poljubile vrata. Uslikavanje i razgledavanje kuće izvana, i nastavak puta prema Ostrošcu.

Skretanje za Ostrožac nisam fulala, pogodila sam kuda treba, ali i tu smo poljubile vrata. Ipak, na vratima je broj kojeg smo nazvale da nam se dođe otvoriti da se pogleda izložba na otvorenom. Mirsad Dizdarević, jedan od autora izloženih skulptura, bio je zadužen za otvaranje i ubrzo je stigao. U tom trenu zove Maya i govori kako će nas čekat u Bosanskom Petrovcu. Bingo prije skretanja za Drvar je ključna riječ. „Kad ćete doć'?“ upita nas, „pojma nemam, sjedi, čekaj, pij kafu, čitaj, i čekaj“.

Spustile smo se do Kostelskog Buka, uslikale slapove Une, shvaćajući da Maya čeka gotovo već dva sata, a do Bosanskog Petrovca ipak ima i kilometara i treba vremena. Stisnuh pedalu gasa, J. je utihnula, pitam „jel' te strah?“. Nesigurno odgovara „ne... ali znaš, Bosna je ovo, ovdje ljudi svakako voze...“

Ubrzo je Bingo osvanuo s lijeve strane, pokupismo Mayu i pravac Drvar. U autu smijeh, jer prepričavamo dosadašnja dešavanja i moje gafove.

Titova pećina. Žena iz suvenirnice govori da me se sjeća, možemo autom do muzeja. Odlučile smo prvo uspeti se prvo do pećine. Mi gore, a grupa ljudi koja govori francuski silazi. Na pola puta se mimoilazimo. Komentiramo glasno hrabrost čovjeka da se u neprikladnoj obući spušta s dvogodišnjim djetetom u ruci, dijete nema zaštitu od sunca, ali čovjek ima šešir. Njemu treba, djetetu ne.... hm....

U muzeju se ponovo susrećemo, mi na ulazu, oni na izlazu. Odjednom se čuje gitara, pjesma, vratismo se do ulaza i pridružimo se pjesmi. To su oni Francuzi... ma kakvi Francuzi, to su naši ljudi koji vrlo često glume u stilu „nisam ja odavde“... sjetih se svoje prve posjete Golom Otoku.. i tamo je bilo puno ljudi sa straniim pasošima, nitko ko biva ne pozna jezik... ali nakon dve tri čaše vina i ribe, odjednom se svi sjećaju svojih školskih dana...

Nije mi jasno i nikad mi neće biti jasno u čemu je poanta tajenja sebe i svog porijekla. Jel' to stid u pitanju? Ili obična pokondirenost? Ne znam... ili je možda poanta u tome da se želi prikriti sklonost i ljubav, nostalgija za jednim periodom u kojem je sigurnost, sreća, zadovoljstvo bilo puno veće nego danas?

Evo nas u Bosanskom Grahovu, tražimo Okljaj... ponovo upitam za pravac, dobih odgovor, ali i ponižavajuću i uvredljivu primjedbu. Vidjevši zagrebačku registraciju, odgovoriše mi „lako ćete nać ako znate čitat ćirilicu“. Okrenuh se na peti, opsujem sebi u bradu i odem. Svijet je zaista pun, prepun budala. Šta drugo da kažem...

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
19/08/2017 13:18