beats by dre cheap

OD BACHA DO SEVDAHA - ŠUGAMAN

Posljednjih nekoliko godina bila sam Seniorkin taksist i umjesto prelaska trajektom na otok, jer to je za polusatni boravak na otoku apsolutno bačen novac, vrijeme čekanja koristila sam za kupanje na poludivljoj plaži. S vremenom je to postala tradicija. Seniorka dođe busom na kopno, provedemo sat dva na plaži i pravac kući.

Ta poludivlja plaža je na otvorenom moru koje btw najviše volim. Ne volim uvale u kojima nema morskih struja, u kojima se zbog nedostatka istih more zagrijava do temperature juhe, u kojima se skuplja sve ono što morska struja donese. Ne volim kad ne mogu otplivat u duboko more, gdje je samo površina zagrijana suncem. Volim kad me more rashladi kako treba.

Ta plaža nije samo moje mjesto, mnogi turisti tu dolaze. Na prvi pogled nije nimalo ugodna, jer se nalazi na mjestu bivšeg skladišta trupaca i dasaka koji su žičarom spuštani sa Velebita da bi bili utovareni u brodove i razvažani kud treba. Ne pamtim period kad je ta žičara radila. Njeni ostaci, viadukti na magistrali, stupovi na jugozapadnim obroncima Velebita i danas se vide. Od skladišta su ostali samo potporni stupovi i krov. Krov koji daje cjelodnevnu sjenu na prostor kao stvoren za parkiranje automobila. Prostor koji je stvoren da se tu smjesti kamping oprema za sjedenje i odmor od sunca koje nesmiljeno prži. Tu se može parkirati čini mi se petnaestak vozila. Svi ostali, a ima mjesta za stotinjak vozila, osuđeni su na sunce.

Na samoj plaži koja je dugačka i uska nema baš puno dijelova na koji se mogu staviti ručnici, suncobran, stolice. Sve u stilu one poznate „ko prvi, njegova djevojka“.

Upravo na tu i takvu plažu odvedosmo našu J. Upravo zbog hvatanja parkinga pod krovom i hvatanja ono malo ravnog prostora na samoj plaži krenuli smo rano, ali zaista rano ujutro, i autocestom. Žurili smo da sve to pohvatamo.

Vratnik, prijevoj iznad Senja, je mjesto gdje vrlo često stajem, zbog predivnog pogleda na Kvarner. Pogled je posebno divan nakon bure ili za vrijeme bure. Snažan vjetar koji puše očisti zrak od vlage i ako se ulovi taj tren, desetak otoka vidljivih okom nalaze se na dlanu. Pag, Rab, Dolin, Goli Otok, Sveti Grgur, Prvić, Krk, Cres, Lošinj ... da nabrojim ove velike... a tu su još i manji otoćići meni nepoznatih imena. Tko bi sve to popamtio.

J. se oduševila pogledom s vrha brežuljka na kojem se nalaze ostaci talijanskog bunkera. Tu vjetar neprestano puše i potrebno je zaista paziti gdje se staje, jer od jačine vjetra ponekad se i ne možeš približiti samom rubu.

Senj i Nehajska kula, udaljeni zračnom linijom možda pet-šest kilometara, upadaju svakako u oči.

Koliko god da smo žurili, ovo se jednostavno ne smije propustiti. Iako gotovo pedeset godina ovuda prolazim, stajem gotovo svaki put, ako ništa drugo da se razgibam nakon jurnjave na autocesti, a sad pogotovo jer J. nikad još nije bila na sjevernom dijelu Jadrana.

Na sam spomen Golog Otoka i Svetog Grgura, otoka na kojima su bili muški i ženski zatvor, iznenadila se njihovom blizinom kopnu. Goli Otok je sa sjeverne strane zaista gol, bez raslinja, bez šume, dok je Sveti Grgur upravo suprotno. Goli Otok je na udaru velebitske, u narodu poznatije kao Senjska bura, i stoga je sjeverna strana potpuno gola, za razliku od južne strane otoka gdje ipak ima i raslinja i šuma. Sveti Grgur je zaštićen Golim Otokom, i puno je šumovitiji. Stadoh na još jednom mjestu otkuda se pruža puno bolji pogled na ta dva otoka, a i Rajska plaža San Marino u Loparu na Rabu se puno bolje i ljepše vidi.

U skladištu sam ulovila parking, i dok su Seniorka i J. polako vadile stvari iz auta, ja sam odjurila na samu plažu da postavim ručnike i suncobran i da rezerviram mjesto. Zadatak uspješno obavljen.

More je bilo baš onako kako volim, ne hladno, ali niti toplo, bistro, toliko da se pješčano dno vidjelo i na dubini od desetak metara.

Seniorka je složila stolice i stol, opet zbog rezervacije hlada za onaj tren kad nam na plaži postane prevruće i kad ogladnimo. Sve to me podsjetilo na djetinjstvo kad smo ljetovali sa šatorom. Volim taj dio mog djetinjstva i koliko god danas odlazim u hotele i hostele, voljele bih opet jednom nekad pod šator. Imam dva nova, još neraspakirana i nekorištena šatora, svaki za dvije osobe, i možda sad, kad sam u penziji, dođe trenutak da ih ponovo koristim. Ima vremena. Zadovoljna sam što opremu imam, potrebno je samo da osvane taj trenutak.

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
18/08/2017 10:34