beats by dre cheap

OD BACHA DO SEVDAHA

Od proljeća i aprilskog dolaska u Sarajevo, znala sam da će ovaj august biti pun doživljaja.

Već godinama dolazim u vrijeme SFF, ne toliko zbog samog festivala i filmova, već zbog ostalih događanja u gradu. I ljudi koje, sad već tradicionalno, srećem u ovo vrijeme.

Jedan od ljepših začina je bio dolazak J. u Zagreb, neposredno pred moj odlazak za Sarajevo. Pozvah je iz apsolutno sebičnog razloga – da se imam s kim vozit do Sarajeva, i da obje uživamo u beskrajnom lutanju Bosnom.

Ljeto u Zagrebu je moj najdraži period. Zagreb je tada prazan, raskopan, ali prazan. I možeš svuda gdje želiš bez gužve, bez ljutnje. Jedino što uvijek kvari tu ljepotu je vrelina gradskog asfalta koja pored sunčeve vreline ubija svaku želju za kretanjem. Ali... nije grof cicija...

Vrlo brzo sam napravila plan za njenih tri dana Zagreba. Otkrih i sama neke turističke atrakcije grada za koje zaista nisam znala. Ali, idemo redom.

Prvi dan smo provele u izmjenjivanju užarenog asfalta s brojnim šumovitim i osvježavajućim zagrebačkim brežuljcima.

Dotršćina – spomen područje gdje su život izgubili mnogi koji su se borili protiv NDH i ustaštva koje otvoreno ponovo buja mojim rodnim gradom. Način na koji se borim protiv toga je uporno i neprekidno čitanje, podsjećanje, posjećivanje svega onoga i svih onih koji su se borili protiv te fašističke ideologije. Na Dotršćini su streljani mnogi, među njima najpoznatiji Ognjen Prica, August Cesarec, Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Pavao Markovac, Zvonimir RIchtmann... cvijet inteligencije tog doba.

Samo spomen područje je od moje rezidencije udaljeno nekih pet kilometara. U osmogodišnjoj smo vrlo često odlazili u spomen park, više zbog igre po šumi nego indoktrinacije, a ja, usprkos blizini, nakon osmogodišnje nisam odlazila.

U neposrednoj blizini je i mjesto gdje je uz njih još petnaestoricu obješen Bogdan Ogrizović, profesor fizike, sin Milana Ogrizovića, književnika ("Dah", "Hasanaginica", "Prokletstvo") u znak odmazde zbog podmetanja bombe u skladište oružja nedaleko Zagreba. Sa tih istih vješala, doslovce ispod samih vješala, pobjegla su dvojica. Jedan od njih je poznati arhitekt Andrija Kovačević koji je sve to opisao u knjizi "Bijeg s vješala".

Sasvim je očito da je ponovo došlo vrijeme u kojem se jednostavno mora ponovno iskazivati i dokazivati zloćudnost, u najmanju ruku, jednog dijela hrvatskog naroda. I ja jednostavno ne želim biti dio tih i takvih. Ja to jednostavno nisam, niti ću ikad biti.

S prvog brežuljka nastavile smo na drugi – Krležin Gvozd. Smješten u samom centru grada nalazi se Memorijalni centar Miroslava i Bele Krleže. Iznenadila sam se kad sam shvatila da je centar otvoren za posjete, ali samo utorkom. Čim sam to spoznala, naručila sam moju J. da svakako dođe u utorak. Moram je pohvatili – poslušala je i ispunila moju želju, a i svoju znatiželju jer do zadnjeg trena joj nisam govorila kuda je vodim.

Memorijalni centar javnosti omogućava uvid u život Bele i Miroslava Krleže – od njihovih spavaćih soba, dnevnog boravka, salona, radnih soba... Knjige, enciklopedije, slike, razni predmeti i danas stoje kao i prije, sad već, 35 godina od njihove smrti. Poseban je užitak prolaziti tim prostorijama, odišu kulturom, odišu erudicijom. Radno vrijeme – utorkom od 11-17 – bujrum!

Do krajnjeg cilja, za utorak, prošle smo autom opet preko brojnih brežuljaka da bi došli do Medvedgrada otkuda se pruža predivan pogled na grad. Naravno, ljepši i bistriji pogled je poslije kiše kad je zrak čist i bistar. Ljetna sparina, omara, smog su ovaj donekle zamaglili pogled, ali svejedno je bio prelijep. Moja J. je ostala zatečena pogledom i ostacima tog srednjovjekovnog dvorca i legendom o Crnoj kraljici.

Žalosno je zaista da se na samom Medvedgradu osim nevelikog muzeja, apsolutno ništa ne pruža. Nema mogućnosti da se sjedne i popije piće. Postoji automat, ali to nije to... zar nije ljepše sjediti uz piće i osluhivati tišinu, udisati šumski zrak, i jednostavno u sebi, šutke, upijati historiju?

Nedaleko od Medvegrada je i Kraljičin zdenac. Tu se nalazi nedavno zatvoren restoran – jad i bijeda hrvatskog društva danas. Ako nisi sa mnom, onda si protiv mene. Ne znam razloge zbog kojih je restoran zatvoren, i ne zanima me, ali... ali.... ali !!!!

Tu u šumi, sjedeći na klupi, pored potoka koji se spušla sa vrha Medvednice prema gradu, otkrih joj tajnu. Dogovarajući dolazak rekoh joj neka ponese kupaći kostim ne govoreći joj kuda i kamo planiram. Po njenom dolasku, Seniorka i ja smo nabrajale desetine raznih mjesta gdje se u široj okolici grada može čovjek okupati u bazenu, a J. nas je samo mrko gledala. Niti joj to sve poznato, niti voli bazene. Ne volim ni ja, tako da bazen nikada nije ni bio u planu. Njena znatiželja je bila beskrajna i kad joj otkrih da idemo na more, nije mogla vjerovati. „More? Kakvo more? Zar možemo tamo u jednom danu?“ uporno je ispitivala, a ja se rušila smijući se njenom iznenađenju.

Seniorka i ja smo sve isplanirale, od hrane i pića, od kamperskih stolica i stolova, od suncobrana i svih morskih potrepština.... Pravi piknik.... engleskog tipa... jedino nismo imale čaj... ali to i nije bitno....

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
17/08/2017 10:07