beats by dre cheap

BLOGERSKA TURNEJA - 3

Nedjelja. Dan kad smo mogle spavati dulje. Ali ne!

Grijanje u hotelu je radilo cijelu noć i bilo je nesnosno toplo, i jednostavno od vrućine se nije moglo spavati. Zid iznad Mayine glave bio je topao, očito su radijatorske cijevi prolazile baš tuda. Moji zidovi su bili hladni, ali je zato pod bio topao. I to ne svuda, nego mjestimice. I štos je kad ustaneš, za jednu nogu je toplo, za drugu hladno.

Program za nedjelju je sadržavao samo dvije „must be“ točke: War Child Museum, u kojem trebam (konačno) podići moj lifetime pass, i blogersku kafu u kući sevdaha.

Sve drugo je bilo optional i moglo se mijenjati u hodu. Tako nam je uletila i kafa u Parkuši. Naravno, bez auta. I, pokazalo se, dobrom odlukom.

Jer, baš kod BBI-a je bio start/cilj proljetnog maratona?, i policije je bilo na svakom raskršću, od Čaršije do Parkuše. Drugim riječima, da smo kojim slučajem odlučile autom, morale bi vozat okolo naokolo.

Ušle smo nakratko u Staru pravoslavnu crkvu. Muzej ikona još nije bio otvoren, ali da je bio, vjerojatno bi ušle da ih pogledamo. Ovako smo samo razgledale crkvu.

Do Parkuše smo začas došle, i dok smo pričale sa Mayinim školskim kolegom, počela i kiša. Divno!. To je jedna od stvari koju zaista ne volim u zimskom periodu. Nekako mi zaista ofirno kad pada kiša, a svuda oko tebe snijeg. Raskvasi se taj snijeg, rastopi i nastane hrpa blata. Dobro, u gradu nije bilo snijega, ali pod dojmom subotnjeg planinarenja i snijega na planinama, ta mi se kiša nikako nije uklapala.

Da se donekle spasimo kiše, nadajući se da će prestati, svratile smo u „Zlatnu ribicu“, kafić u ulici Kaptol, koja me svojim imenom podsjetila na Zagreb. Da mi je neko kazao da u Sarajevu ima ulica Kaptol, ne bih mu vjerovala.

U trenutku ulaska, ušli smo u potpuno novi svijet. Kafić ispunjen fotografijama raznih ljudi iz raznih perioda, knjigama, raznim predmetima, novinama, časopisima.... svaka, ali baš svaka stvar koju zamijetiš ima svoju priču i jednostavno ne dozvoljava da se baviš nekom svojom pričom.

Na stolu, za kojim smo sjedile, ispod stakla, nalazili su se razni papirići, posjetnice, kovanice, novčanice iz raznih zemalja, od raznih ljudi, sa datumom kad su potpisane i gurnute pod staklo. I mi smo se pridružile. Tražeći neki papirić na kojem ćemo se potpisat, nađoh u svojoj tašni dva puta po 10 kn. Ostala sam iznenađena našavši te novčanice, i istog trena odlučila, žrtvovat ću jednu novčanicu. Potpisah Mayu i sebe, i stavih datum. Za sjećanje.

Slikale smo se s konobarom. Sama ideja je potekla vidjevši ga sa šeširom. Pored šanka na vješalici ima čini mi se sedam-osam raznih šešira. Od damskih do muških. Ja izabrah žensku fedoru, Maya damski. Pođe li netko od vas koji ovo čitate da provjerite, naši potpisi su na stolu lijevo od šanka.

Kiša je i dalje padala, a mi bez kišobrana. Imam ja dva u autu, ali ta nam činjenica nije nikako pomagala. Uspinjući se Logavinom, užurbanim korakom, jedva smo dočekale da stanemo ispod jednog doksata. Da malo odmorimo i da dođemo do daha. Muzej nije daleko, od tog doksata možda stotinjak metara, i zbog kiše uletile smo u njega k'o da nas policija ganja :D.

Muzej ratnog djetinjstva rezultat je ideje Jasminka Halilovića, davne 2010 godine, akcijom da se ratno djetinjstvo opiše jednom rečenicom. Prvo je nastala http://www.djetinjstvouratu.com/, a ove godine u januaru, nakon mnogo muka i prepreka, otvoren je i muzej. Svakako ga posjetite.

Za vrijeme našeg boravka u muzeju, kiša je konačno prestala i, nakon Mrkve i ćevapa, vrijeme je za blogersku kafu.

Tko je bio na kafi, zna da nam je bilo lijepo. Tko nije došao, nek mu bude žao. Tko nije htio doći, super nam je bilo i ne zna što je propustio :D

Za one koji su zainteresirani kako Tihi izgleda, mogu vam reć da me iznenadio bojom kose i špičastim cipelama. Mislila sam ja da je to neki mlađi tip, na osnovu tekstova kakve piše, no to je čovjek mojih godina... ne znam zaista šta bih rekla na to, al' bože moj, puberteti znaju i kasniti. Za mene je napisao da sam zlobna osoba, pa sam morala nadopisati navodnike oko riječi „zlobna“ i dopisati „ovdje laže koliko je visok/širok“. Eto, nek se zna.

Dan tu nije završio.... Poput dama smo taksijem otišle do hotela Holiday. Tu sam prvi put. Dosada nikada nisam imala prilike a ni razloga da uđem u taj hotel.

Čim sam ušla, osim sjećanja na Olimpijske igre i važnosti tog hotela za vrijeme rata, preplavile su me slike iz posljednjeg filma Danisa Tanovića „Smrt u Sarajevu“, jer veći dio filma se odigrava baš tu, u hotelu. Kud god da sam skrenula pogled, prepoznajem sve što se oko mene nalazi.

Za nas su i nacionalni restoran otvorili. O da, jer svjetla u restoranu su tek tada palili, grijalicu tek tad donijeli-

Znala sam što to znači. Imam iskustvo rada u restoranu. Kuhinja do tog trenutka nije radila, što znači da su štednjaci i peći hladne, upitno je koliko je hrane pripremljeno, stoga je odluka bila vrlo jednostavna – pileća prsa i povrće sa grilla. Vrlo jednostavno i brzo.

Lagana šetnja do hotela donijela je i iznenadnu želju za čajem, stoga svratismo do Džirle i Huseina. Čaj broj 20 je bio naš izbor. Čaj u kojem ima argentinskog mate čaja. Okrepljenje čajem i ugodnim razgovorom s Huseinom, bez pol muke uspjela sam se popeti na Kovače. Naravoučenije: ako hoću u jednom potezu izvući taj uspon, prvo moram popiti čaj. Broj 20.

Treći dan našeg boravka u Sarajevu tim je bio završen. Program za ponedjeljak nije bio težak, tri kafe, tri druženja, tri grada. Ali o tom sutra :D

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
27/04/2017 10:08