beats by dre cheap

BLOGERSKA TURNEJA - 2

Subotnje jutro donijelo mi je osmijeh na lice. Sunce je obasjalo Kovače i Sarajevo i poveselih se lijepom vremenu za planinarenje. Tim više što smo u petak u nepunih dva-tri sata doživjele sva četiri godišnja doba.

U dogovoreno vrijeme došle smo na Dobrinju gdje nas je dočekala naša domaćica. Smjestili smo je na zadnje sjedalo i krenule po planu. U planinu. Na Trebević.

Ubrzo se lice, barem moje, zaledilo... Sunca je nestalo, a sa svakim metrom bliže cilju naoblaka se povećavala, magla pojavljivala, temperatura se snižavala.

Domaćica je dobar vodič, samo je ne smiješ zapričati. Jer i nju i nas priča odvede na sto strana, a ja ne znam put. Dobro je dok smo u gradu, ali kad se krene put planine tu već nastaje problem. Jer više ne slušam i ne pratim razgovor, samo gledam cestu i snijeg koji mi se smije u brk.

Najednom, pojavi mi se putokaz za vrh Trebevića. Šta ja znam jel ja tu trebam ili ne trebam, tu sam prvi put. U stvari nisam, ali jesam. Moj prvi boravak na Trebeviću bio je prije ni manje ni više nego ravno pedeset godina. Bila sam dijete. Čak i da jesam išta upamtila, od one tamo 1966 do danas promijenilo se ama baš baš baš baš sve.

Domaćica se zapričala, ja skrenula. Na tom putu postoje samo tragovi za kotače. Sve je pod snijegom. Dođođe i neki psi, koje sam proglasila vukovima, jer su tako izgledali, i kasnije, tokom večeri gledajući slike koje je Maya napravila zaista lako bi ih se i moglo prozvati vukovima. Uglavnom, prođosmo i njih, snijega sve više, cesta sve manje prohodna. Shvatimo da smo otišli krivo. Ok, no problem, vratit ćemo se, ali auto se više ne može pomaknut, ni s prvom ni s drugom... jedino može unazad. Ok, okrenut se ne mogu, jer nemam ni gdje. Jedina opcija ostaje u rikverc, vozi Miško u rikverc. Zablenem se u retrovizor i hajmo... Ne trebam ni pričat: oko nas sve bijelo, čipka na stablima, osim onih vukova nigdje nikoga... Tih petstotinjak metara kao da nikad neće završit. Dođoše i neki auti, pa i oni morali u rikverc da mene propuste. Znači napravih darmar.

Dočepamo se konačno asfalta, i shvatimo da sam ničim izazvana krenula tamo gdje ne treba. Jer do Brusa, to sam kasnije uvidjela, cesta je potpuno suha, očišćena, nema teorije da se pogriješi.. al eto, ja ne bi bila ja, da nema malo i tog opasnog dijela cijele priče. Naravno da smo se poslije grohotom smijale i meni i vukovima i snijegu i ljetno-zimskim gumama.

Jedan od ciljeva našeg boravka je bio i nabavka domaćih kokošjih jaja. Do žene koja ih prodaje ima ohoho za hodat. Nije toliko daleko, ali sa snijegom pod nogama naravno da ću mislit da je to kilometrima daleko.

U trenutku kad smo došli, iz kuće je izletio tornjak. A za njim dječak od 12-13 godina. I meni kroz glavu prostruji Hund. Pa zar nije slično? I u filmu se sve dešava u planini, planina pod snijegom, vukovi u šumi... sve je sličilo na Vuka samotnjaka, osim ovog dječaka koji je istrčao u tankoj prozirnoj bijeloj majici kratkih rukava kroz koju se vidjelo da ispod nje ima samo potkošulju. Smrzoh se samim time što sam ga vidjela maltene golog na toj temperaturi. Na poklon smo dobile i pisanice.

Sjetih se da sam i anđele na snijegu radila prije onih već spomenutih pedeset godina. I pitam Mayu i domaćicu, ako se bacim snijeg da pravim anđele, hoće li mi pomoć da ustanem da mi se anđeli ne pokvare. Hoće, kažu, kako ne. Jedino da pronađem mjesto gdje ću se bacit. Nakon dužeg premišljanja nisam nigdje, jer šta ako udarim glavom u kamen? Pod snijegom se ništa ne vidi, i kako da znam da negdje ispod snijega nije neki kamen? I tako Trebević ostade bez mog anđela. A i da bi se mene podiglo sa snijega, treba dozvat dizalicu Veli Jože...

Povratak do restorana Brus sveo se na pažljivo hodanje, jer domaćica nosi jaja u školjki. Uto se i oblaci počeli razilazit i za nekih desetak minuta potpuno se razvedrilo. Sunce je počelo pržiti, a mi se počele skidati.

Ja nikad nisam bila u planinama, jednostavan je razlog. Ja sam morsko biće. Uzbrdice mi oduvijek prave problem. Ja bi uvijek samo nizbrdice, ali to ne postoji. U teoriji znam da je potrebno biti slojevito obučen, da se po potrebi možeš lakše skinuti, jer rijeđi je zrak, sunce jače prži, treba zaštititi lice... jedno je teorija, drugo je praksa. Odjeću jesam imala slojevitu, taj dio nije bio problem. Problem je nastao u zaštiti usana. Jer, ispucale su potpuno! I bolno! Ništa više nije moglo pomoći. Šteta mojim usnama je već nanesena.

Okrijepile smo se u Brusu, pojele svaka po jednu pisanicu i begovu čorbu, i vraćajući se, zastale na dva tri mjesta radi uslikavanja i prekrasnih zimskih panorama Sarajeva.

S Trebevića produžismo do Jahorine gdje smo uživale gledajući djecu na skijama. Prošetale po snijegu, pojele po kolač. Sad se već ponovo naoblačilo, sunca više nema. Vrijeme za povratak u grad jer nas čeka novi sastanak koji je, nakon što smo ostavile domaćicu na Dobrinji, otkazan.

Razmišljajući kako da provedemo veče, poslije ćevapa u Želji, pala je odluka da idemo u Kamerni teatar, predstava „Teferič“.

Dvorana puna. Nasmijale smo se do suza, i svaki put iznova prasnule u smijeh, izgovarajući jednu rečenicu iz predstave. Rečenica glasi „... i labavi može da zabavi...“ Sad kad je izgovaram i dalje je smiješna, ali komičnost i smijeh bude i jači i gromoglasniji kad se ispriča kontekst, a njega ipak nije jednostavno prepričati. Jer treba znati dočarati smisao trenutka kad se rečenica izgovara. Naravoučenije: pogledati predstavu.

Umorne od planinarenja nekako smo došle do našeg hotela, jer i tu je uzbrdica.... ali izdržale smo, uspjele s dva odmora. Zaključak: ili smo stare ili smo beskrajno umorne od hodanja. Prije će bit ono prvo....

I opet... u letu smo zaspale znajući da je nedjelja dan bez automobila. Sve što ćemo radit bit će na noge.. i nećemo morat rano ustat... Jupiiiiiii!

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
26/04/2017 08:23