beats by dre cheap

BLOGERSKA TURNEJA

Došao je dugo očekivani trenutak. Ovogodišnja turneja broj 2.

Datum polaska određen je još u oktobru i jedva ga dočekah.

A jedva dočekah i našu Mayu Bosansku, jer ovu turneju planirasmo zajedno. Kada, kuda, gdje, kod koga, s kim, s čim... sve smo mi to odredile, samo da dođe datum polaska.

Susret nakon dvije godine i zajedničkog odlaska na sarajevski koncert Đorđa Balaševića. Sunce obasjalo Zagreb, onako prohladno, ali sunce. Ukazivalo je na, meteorološki gledano, na lijepo vrijeme usprkos snijegu i hladnoći koja je baš nekoliko dana ranije nepozvano došlo u naše prostore. Kao da je htjelo reći da nisam vjesnik proljeća, jer svih ovih godina pokazivalo se da jesam.

Zimska oprema, čitaj odjeća i obuća, je bila s nama, jer tko zna šta nas čeka na putu. Informacije koje sam imala ukazivale su na pravu zimu. Ja nit imam zimske gume, one prave, imam one ljetno-zimske, nit imam lance, a da ih i imam, ne bih ih znala sama stavit... Računala sam da će se zimski uvjeti ubrzo pretvorit u proljetne, ali svejedno sam nekako strepila.. šta ako na onoj cesti bude polomljenih stabala, ili možda na onoj... šta ako se moram vratit da bih išla ovim ili onim putem. Sve sam ja to uzela u ozbir, a sunce koje je granulo u petak dalo mi je dodatni impuls za avanturama.

Samo što je sjela u auto, kaže Maya, da je navikla na televizor u svom sjedalu i da stoga, i zbog toga, prijevoz ne valja. Ponudim da se vratim po tablet pa da fino gleda filmove dok se ja probijam kroz kilometre, ali eto smilovala se. Nisam se morala vraćat. Samo je kazala „Vozi Miško“.

S obzirom da je tako dobar putnik, suvozač a i navigator, dadoh joj odmah funkciju – da bude mali od kužine. To je vrlo zahvalna funkcija i zaduženje. Treba vozaču, tj meni, davat hrane i pića dok sam u Schumacherovom elementu, da se ne gubi vrijeme na trice i tričarije.

Do granice smo samo jednom ulazili u box, da i jurilicu nahranimo, a i da ja popijem prvu kavu. Termos boca s kavom ušla je u funkciju tek nakon prelaska granice.

Sam prelazak granice nikad lakši i brži. Gotovo da su kazali „izvol'te, samo naprijed“. Pasoše pogledali jesu, skenirali jesu, ali obavili su to toliko brzo i bez dodatnih pitanja da mi sve bilo čudno, imajući u vidu da su samo nekoliko dana ranije gužve bile na svim graničnim prijelazima.

Prva službena stanica trebala je biti Gračanica i sajam BIH tradicije. Ali, zahvaljujući snijegu i njegovoj težini, šatori u kojima se sajam trebao održavati jednostavno nisu izdržali i sajam je otkazan. Naknadno smo saznale da se održao dan kasnije u Tuzli.

Po prvi puta prolazim centrom Gračanice. Naravno fotoaparat u ruci, a kroz glavu mi prolaze detalji koje sam izguglala da bih došla do kuće Mare Popović.

Nisam uspjela pronaći tko je Mara Popović, ali saznah da je njena kuća nacionalni spomenik kulture, da je nedavno obnovljena, da je ta kuća odabrana da u njoj udruženje Gračaničko keranje, udruženje čije je najpoznatije djelo kerani cvijet sjećanja koji se izrađuje u spomen na žrtve Srebreničkog genocida, nastavi izradu cvijetova... Kuću smo pronašli vrlo lako, ali do same kuće nismo mogli. Kapija zaključana, kuća zatvorena. Ukratko, poljubili smo vrata.

Kako smo se sparkirale, tako su se i prozori počeli otvarat, glave okretat, dalekozori i radari uključeni... Zagrebačka registracija došla do njih, pa eto seoske atrakcije. Hajd, ne budi lijene, upitamo kad se otvara kuća za posjetioce. Žena s prozora, s cigaretom u ruci, na drugom katu, viče „Nisam ja odavde“. Maya i ja se pogledamo i prasnemo u smijeh. Ništa drugo nam nije preostalo nego sjest u auto i produžit prema našem slijedećem cilju. Srebrenik.

U Gračanici ima snijega, očišćenog, vidi se da je dosta napadalo... i sunce se tu već sakrilo, i shvatismo da ponovo ulazimo, lagano ali sigurno, sa svakim pređenim metrom, ponovo u zimu i zimske radost.

Cesta do Srebrenika, prohodna, očišćena, ali i prepuna rupa. Poput Ingemara Stenmarka zaobilazila sam sve te rupe, usput slikajući zimu oko nas. Predivne slike. Snijeg na crnogorici poput čipke na komodi. Prelijep zimski ugođaj. Nadasve idiličan i nimalo patetičan. Samo što smo prevalile vrh i počele se spuštat prema Srebreniku, slika oko nas se mijenja. Proljeće se vraća, snijega jedva u tragovima.. sunce kroz staklo grije toliko da sam se skinula u kratke rukave.

U Srebreniku nisam bila čini mi se četiri godine... Susret s Dillarom nakon toliko godina donio je posebnu radost. Prisjetile se svega i svačega, smijale svemu i svačemu, uozbiljile se kad je trebalo... selfirale se kad je trebalo, nama za dušu i u inat mnogima....

Dillara je naša blogerica, koja je eto zbog obaveza, malo zapustila blog, dobila je kritiku, naravno, ali i bez bloga, imamo o čemu pričati.

Želje velike, vremena malo... Tuzla i moji čekaju... Auto se nije ni zagrijao a mi smo već u Tuzli... kod Pozorišta...

Kava s mojima na korzu, prepričavanje dešavanja od zadnjeg susreta, planiranje novih.. Tu nam se pridružio i Mehmed Meša Pargan, autor nekoliko knjiga, dogovori, planovi... Vrijeme je brzo prošlo, a mi moramo dalje.

Cesta, koja me pomalo plašila zbog mogućih srušenih stabala, bila je prohodna, čista, očišćena, brza, i vrlo brzo smo došle do našeg krajnjeg cilja za petak. Kovači i prva kafa u Kući sevdaha. Šetnja po čaršiji, udisanje sarajevskog zraka, britkog i prohladnog, taman dovoljno da zaspimo padajući u krevet.

Treba se odmorit za sljedeći dan.... Dan predviđen za planinarenje....

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
25/04/2017 10:29