beats by dre cheap

ŠKRIP ŠKRIP

Zaputih se prvi put ove godine u svijet. Nakon punih osam dana. Punih 250 m u jednom, pa 250 m u drugom pravcu. Po špeceraj.

Rečeno mi je, kupi dosta povrća da ne moramo do dućana idućih par-nepar dana.

Prvi korak na ulici, djelomično očišćenoj, djelomično s tragovima prekjučerašnjeg snijega, debelo nekih tri do pet milimetara. Sve smrznuto.

U odnosu na 2016., ništa se u ulici nije promijenilo. Auti parkirani, pokriveni snijegom. Do glavne ulice, nekih pedesetak metara, nigdje ni glasa, ni ljudi, ni pasa, ni ptica. Sve se posakrivalo.

Na glavnoj prometno, k'o da je proljeće.

Onih srednjih stotinjak metara hodam po snijegu. Staza neočišćena, tragovi stopa zaleđeni ali pokriveni opet snijegom. Snijegom koji škripi.

I to škripanje me vrati u djetinjstvo. Na snijeg, čisti, bijeli, zaleđene površine u kojem se zrcale kristalići leda.

Neće dugo ostat tako bijel i nevin. Ljudi će ga, baš kao i sve, uprljat što nogama, što smećem. To je samo pitanje vremena.

Dukserica je, ona iz Sarajeva, koju onako drsko uzeh kao poklon, već treću zimu moj glavni proljetno-jesensko-zimski odjevni predmet. Ne skidam je nikako. Imam ja jakni, tanjih, debljih, kožnih, ali iz dukserice se ne skidam.

Nakupovah tog povrća, svakojakog, jedva sam doteglila do kuće.

Kako uđoh u kuću, snijeg je pojačao.

Poput đekne je. Ne zna se kad će stat. To je možda dobar znak. Jer, na jako niskim temperaturama ni snijeg ne može padat. Čim pada, znači temperatura raste, približava se nuli.

Mogla bih čaj popiti.

Za promjenu. Čisto onako.

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
08/01/2017 11:29