beats by dre cheap

BRAD PITT I JA

Dugo sam čekala ovaj dan. Pripremala se gledajući karte, planirajući kojim putem do Splita.

Najjednostavniji i najbrži put nije dolazio u obzir. Znala sam da ću do Splita preko Bosne, baš kao nekad dok nije bilo autoceste. Odluka je pala na put preko Velike Kladuše, Cazina, Bihaća, Bosanskog Grahova do Knina, pa preko Kistanja i Muća do Splita. To je bio generalni pravac, sa stajanjima u, ovdje gotovo svakom navedenom mjestu.

Velika Kladuša. Po prvi puta ovdje. Prva asocijacija na samo mjesto, Agrokomerc i Fikret Abdić. Možda i ne previse lijepa asocijacija, imajući u vidu događanja iz rata.

Nisam imala nikakva očekivanja. Prepustila sam se slikama koje će me dočekati ne razmišljajući previse o prošlosti.

Gledala sam sadašnjost iako sam znala da ću do utvrde i s njom u prošlost. Bez obzira na pripremu, ipak sam morala upitati kako do utvrde.

Prošetah utvrdom. Mene je izgleda vrlo lako fascinirati. Svidjela mi se zaista, pristup, uređenost, čistoća… u samu utvrdu nisam pokušavala, zadovoljila sam se šetnjom oko nje same i stablima zaklonjenim pogledom na grad.

Gužva u centru Kladuše ostavlja dojam većeg mjesta nego što možda zaista je, jer rekonstrukcije glavnih prometnica i ovdje se obavljaju ljeti. Trebalo je relativno dosta vremena da uopće izađem iz Kladuše. A možda je bio i sajmeni dan pa su se svi sjatili u Kladušu.

Sljedeća stanica Cazin.

U samom centru napravih dva kruga po sistemu nek’ se nađe. Cilj je bio pronaći rodnu kuću Nurije Pozderca, kažu tamo je muzej. Nisam je pronašla, kao ni samu ulicu, pa stoga i jesam napravila još jedan krug. I tek u tom drugom krugu shvatih da sam od prve pogodila traženu ulicu. Regulacija prometa me sama dovela do nje. Gledajući google maps teško možeš pogoditi regulaciju prometa, tako da ona moja zamišljena linija kretanja ni u kom slučaju nije mogla biti ispunjena.

Tek po isteku tog drugog kruga shvatih da se jesam provezla traženom ulicom i vjerojatno jesam uslikala traženu kuću, iako vozeći i pazeći na pješake nisam stigla uočiti koja je to kuća. Možda drugom prilikom.

Naravno, na putu do Bihaća neizostavan je Ostrožac. Samo naselje nije problem pronać, ali opet ne uočih na vrijeme, ako ih je i bilo, one smeđe table koje pokazuju kuda treba. Opet, nisam bila lijena i stidljiva. Upitah jednu ženu, koja je sa svojom unukom, jela te se punih usta ispričavala što jede baš u tom trenu kad je ja upitah za pravi smjer. Prije bih se ja trebala ispričat što sam im uletila u tanjur.

Pokazalo se da sam na pravom mjestu upitala za pravac, jer samo skretanje je bilo upravo tu gdje stadoh da upitam. Zahvalim, okrenem se autom, i smijući se u sebi svojoj gluposti, nastavim do same utvrde.

Slike na netu, informacije koje se mogu skupiti čitajući i pretražujući jesu dovoljne da se stekne utisak o ljepoti prostora, ali vidjeti to sve u živo je potpuno druga priča. Izložba kamenih skulptura raznih ljudskih i životinjskih bića, kao i stećaka, je nešto što zaista treba vidjeti.

Usprkos upozorenju o oštećenosti i svojevrsnoj zabrani uđoh u dvorac. Veličina dvorca je impozantna, kao i oštećenost. Dvoje djece je također htjelo ući, no roditelji im nisu dozvolili, iako je otac ušao. Zajedno smo prošli prizemljem i katom. U pojedine prostorije on sam se nije usudio, te je ubrzo izašao. Ja sam ostala i preko daščanog, nesigurnog, mostića stupila sam na nešto što bi se moglo nazvati balkonom. Zaštitne ograde naravno nema, no sam je prostor dovoljno velik da se može prošetati i fotografirati.

Dan je sunčan, zrak je još uvijek jutarnje britak, ali čist i svjež i pogled na kanjon Une i okolne planine je prekrasan. Kao i uvijek dosad, ne znam imena planina koje okružuju prostor u kojem se nalazim, ali to me ne brine i za sve to ima vremena. Bitno je pogledati, razgledati, vidjeti.

Do same Une i Kostelskog Buka nema puno. Iako sam već imala dvije stanice, to me nije spriječilo da ponovo zastanem na Buku i uz prvu bosansku kafu uživah u huku Une i slapovima. No ne dugo… dalek me put još čeka i dosta stanica.

I ovaj put, kroz Bihać sam prošla bez puno zadržavanja. Po samom izlasku iz grada gust promet, dosta kamiona, ali brzo sam ja njih preskočila i bez većih problema prošla kroz Bosanski Petrovac i Drvar.

Okljaj je moja sljedeća stanica. I rodna kuća Gavrila Principa. Malena kuća, koja je tri puta zapaljena, svjesno i namjerno, u postupku je obnove. Vanjski dio je moglo bi se reći završen. Unutrašnjost koja će u skorije vrijeme ličiti na vrijeme djetinjstva Gavrila polako se puni alatom i namještajem koji će biti donekle istovjetan vremenu kojeg predstavlja. Iako… ima naravno nelogičnosti i nedosljednosti, no to ću ostaviti samim vlasnicima kuće.

Od dvije prostorije na katu, jedna je ispunjena fotografijama Gavrila iz nekoliko perioda njegovog kratkog života, od rane mladosti, preko vremena kad je počinio atentat, do suđenja i zatvora. Tu su i slike ubijenih prijestolonasljednika i njegove žene, karte koje pokazuju kretanje kolone i mjesta na kojima su stajali atentatori.

Kroz sve to vodio me osmogodišnji dječak. Dozvolila sam mu da mi sve to priča iako znam dosta o Gavrilu i atentatu. Bilo je užitak slušati ga kako mi sve to govori. Pitam kako on to sve zna, kaže moj tata to priča, pa ja upamtio.

Zahvalih mu se i dadoh mu 4 KM za sladole, za trud i volju i želju da mi priča o svakoj pojedinoj slici i svakom pojedinom predmetu.

Šta god mi mislili o Gavrilu, kao heroju ili teroristi, ušao je u historiju i vrijedi vidjeti to malo zdanje koje je zvao domom. Zadržala sam se dulje nego što sam planirala, ali vrijedilo je. Do Knina i izvora rijeke Krke nije daleko. Jesu serpentine, jeste granica, ali vrlo brzo se stiže do Krke i ljeti presušenog slapa Krčić koji se na samom izvoru rijeke Krke ulijeva u nju. Hladnoća vode, njena bistrina i boja, šum njenog toka učinile su da i ovdje provedem više vremena od planiranog.

Kroz Knin sam samo prošla da bih potražila skretanje za Kistanje. Na putu do Kistanja nalazi se Burnum, odnosno cesta koja je tko-to-zna kad izgrađena, prolazi kroz ostatke rimskog vojnog logora. Kad se vozi prema Kistanju, gotovo do same ceste, s lijeve strane, nalaze se ostaci vrata u vojni logor, a petstotinjak metara dalje, sa desne strane, nalazi se ulaz u dio nacionalnog parka Krka u kojem se nalazi amfiteatar.

Arheolozi još uvijek ovdje iskopavaju, istražuju. Prije samog amfiteatra proteže se poredanim i pomalo isklesanim stjenama ograđen prostor u kojem su rimski vojnici vježbali svoje konje, ili možda čak i samo ratovanje.

Amfiteatar je, kao i gotovo svi amfiteatri, pravilnog ovalnog oblika, i sam u toku rekonstrukcije i obnove. Jednom završen, bit će divan prostor za koncerte, pozorišne predstave, recitale. Ne znam kakva će biti akustika tog prostora, ali čini mi se da će prostor zaista biti adekvatan za upravo takva događanja.

Vrijeme neumitno curi, moram za Split. Dosta sam se vozikala i razgledavala. Već je gotovo pet, a mene čeka moja prijateljica.

I da... čeka me i Brad Pitt. I on je najavio svoj dolazak u Split i želju da zajedno provedeno dva-tri dana u Splitu i zadnje dane sarajevskog filmskog festivala.

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
22/08/2016 16:27