beats by dre cheap

NERAZLIVENE BOJE

 

Vijećnica. Zgrada koja me fascinira svime što predstavlja.
Zaljubila sam se u nju jedne noći 1994-te, neposredno pred prodaju dedinog stana, kad sam uzela slike, a poslije sam shvatila, i sve dokumente koje je on decenijama čuvao. Među slikama bila je i jedna razglednica, štampana 1928, koju je on kupio htijući je valjda nekome slati, no nikad nije poslana. Te godine završio je policijsku školu, to sam shvatila tek pregledavajući dokumente. Na razglednici je zgrada Vijećnice.
Neka neobjašnjiva sila me navodila da zgradu Vijećnice, svakim mojim boravkom u Sarajevu, uporno fotografiram iz svih postojećih kuteva, iako su svi ti kutevi već odavno poznati i objavljivani. Nisam ja ništa novo izumila, niti pronašli neki novi, dotad neviđeni kut, ali jednostavno ne znam odoljeti tom porivu.
Obnovljena Vijećnica svojim karakterističnim bojama me privlači poput magneta, neodoljivo. Boje su karakteristične za mnoge objekte u BIH. Desetine zgrada je u tim bojama, škole, medrese, i ja nijednom tom objektu ne mogu odoljeti. To su, shvatila sam, moje boje. Zemljane i pastelne.
Subotnje jutro započela sam potragom za Malim Dairama, poželih za promjenu tamo popiti kafu, no skrenuh prema Vijećnici. Prošle godine sam uživala u izložbi u prizemlju – kopije originalnog projekta, projekt rekonstrukcije, fotografije tragične noći od prije 23 godine, kada je Vijećnica granatirana i zapaljena, fotografije Vedrana Smailovića kako svira svoj violončelo protestirajući protiv kulturocida i genocida koji se dešavao njegovom gradu.
U Vijećnici su sada tri etaže otvorene za posjetioce, prizemlje, suteren i prvi kat. Na prvom katu za posjetioce je otvorena sama vijećnica, prostorija uređena i opremljena za održavanje sjednica. U prizemlju i suterenu su dvije izložbe: u prizemlju sjećanje na Srebrenicu s fotografijama koje potpisuje Ahmet Bajrić Blicko. U suterenu je izložba posvećena Sarajevu od 1914-2014. Brojne fotografije i tekstovi opisuju život Sarajeva kroz ovih stotinu godina. Ne samo historiju, već i život grada i njegovih stanovnika kroz umjetnost, odjeću, muziku, pozorište... Divna izložba koju svakako treba posjetiti. Puno toga se može pročitati, vidjeti, naučiti.
Gdje god sam se okrenula, unutar Vijećnice, impresionirali su me i fascinirali stropovi. Ornamenti, oblici, plastičnost, boje... da su mi dozvolili, legla bih i piljila u te stropove cijeli dan.
Na Male Daire skoro sam i zaboravila, sjetih se tek dok sam u Kući sevdaha pila kafu. Svejedno, prošetah Malim Dairama, makar tako da ih prođem.
Kafa na Dobrinji donijela je priče iz historije života, sjećanja, životne priče sevdalije za kojeg sam čula jedino u Muzeju Kuće Sevdaha, Zekerijaha Đezića. Te priče, ta sjećanja iz mladosti moje domaćice podsjetile su me kako uživam u tim pričama.
Promatrala sam je kako guli i sjecka krumpir za krumpirušu dok sam slušala priče o Holliday Inn-u, o novinarima i njihovom prijateljstvu s ljudima Sarajeva, ili barem onima koji su imali sreću raditi s njima za vrijeme rata. Domaćica mi je pokazala čak i blok ispisan njihovim porukama, željama, brojevima telefona, adresama koje su dali njenom mužu ako se ikad potrefi da ih treba, ili da im se jednostavno javi. Uz njenu dozvolu fotografirah četiri, misleći ih dati kao prilog nekom postu nekad, no sad mislim da to možda i ne bi bilo u redu.
Početak dana izgledao je kao da će biti jedan u nizu više manje istih, a donio mi je neke nove momente i u meni probudio neka druga sjećanja.
 

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
30/08/2015 13:40