beats by dre cheap

TURNEJA BROJ ČETIRI

 

Dan je počeo velikim upitnikom. Šta obući za turneju? Hoće li kiša? Neće li kiša? Odlučih se za ljetnu vozačku garderobu. Trifrtalja hlače s puno džepova i majica kratkih rukava. Jedino što me brinulo i o čemu sam razmišljala je obuća. Jer,  pokisnut mogu, ali u mokroj obući ne mogu biti cijeli dan. Za svaki slučaj stavih tenisice u auto.

U dogovoreno vrijeme dođoh na Dobrinju i pokret. Dio puta znam, recimo pola. Nakon Trnova, sve je potpuno novo.

Tabla s oznakom skretanja za Grebak podsjetila me na našu Kontesu i njenu priču. Upitam, jel to taj Grebak? J. odgovara potvrdno. Na tren zašutimo, no ubrzo nastavljamo razgovor. Zastajemo u Miljevini, kod tunela, nakratko.

Tjentište. Stajemo. Upoznajem majku i dvije kćeri koje se bave povrtlarstvom. J. kaže da su iz Goražda. Sve mi postaje jasno.

U dvorištu dvadesetak košnica s medom, stabla kruške s brojnim plodovima koje još vise na granama. Kroz razgovor shvaćam kako, zbog geomorfološko-klimatskih uvjeta, sve ovdje rađa kasnije.

U vrtu ima najviše mrkve i cikle. Krumpir i luk su na drugom mjestu, kao i grah. Promatram domaćicu i njene kćeri dok razgovaraju s J. Starija kćer je kao Juniorka, tako mi se barem čini, mlađa je u nižim teen godinama, što bi značilo da je njihova mama tu možda mojih godina, ali svakako mlađa od mene. Kao i kod Zuhre, promatram Miline ruke, lice, kosu. Život je nije mazio. Ne mislim pri tome samo na rat. Škola koju pohađa Dragana, mlađa kćer, jer najvjerojatnije u Foči. Za stariju nisam pitala da li radi ili studira. Nije bila puno s nama, donijela krumpir i luk, i vratila se kravama. Dok je Mila kuhala kafu, J. i ja glasno razmišljamo da li bi mogle živjet u malenoj kućici koja služi kao prostor za čuvanje alata, iako se u njoj nalaze i stol, peć, jedan krevet, dvije ili tri stolice. Ne bih rekla da je to Milin izbor, već jednostavno prisila. Nisam se usudila pitati kakav život je imala prije rata, u Goraždu. Ali, shvaćam, da kad bih morala, ne bih imala drugog izbora. Čak i da ne znam ništa o povrtlarstvu, morala bih naučiti, jer od čega inače živjeti.

Unutrašnjost je ipak uređena toliko da bi se u njoj po potrebi moglo i živjeti. Mila, s kćerkama i mužem, živi u obližnjoj kući koja je prije rata bila vjerojatno odmaralište neke firme. Vrata u kućicu su vrlo niska, drvena. Da bi ušao moraš zakoračiti preko tridesetak centimetara visoke pregrade, ali tada stupaš niže nego što je vanjski teren.

Mila je bila vrlo gostoljubiva, osim kafe, na stolu u dvorištu, ispod širom otvorenog suncobrana, našli su se i čokoladom zaliveni medenjaci, tri četiri kockice čokolade, šljivovica, i kasnije kruh, kajmak i šunka. Mila mi nije dozvolila da išta odbijem. S jedne strane stola bila je drvena klupa, s druge strane, a tu smo J. i ja sjedile, sjedalo za više osoba, uzeto iz nekog kamiona ili kombija.

Česma je fino urađena, od betona i kulira s oblicama, vrlo glatka. Osim za pranje ruku, služi i kao sudoper. Žao mi je što nisam probala vodu, jer vjerujem da je divnog okusa i hladna.

J. kod Mile, očigledno, već duže vrijeme kupuje povrće, kajmak i med. I ja sam uzela litru meda, ali i litru rakije. Seniorka me već sedmu godinu ruži da joj nikad iz Bosne nisam donijela pravu, bosansku šljivovicu. Eto, konačno joj to kupih. Valjda će sad prestat s ruženjem.

Ubrzo produžimo do Miloša, gdje smo kupili mladi sir, i još jednog, kojem zaboravih ime, gdje je J. kupila domaća jaja. Miloš, poput Mile, izgleda živi u sličnom objektu, dok ovaj drugi možda u isto takvoj kućici kakvu ima Mila, ali nešto većoj. Dok je išao po jaja, kokoši su se zaista uzjogunile.
Njihovo kokodakanje remetilo je tišinu koja je vladala. Žali nam se kako mu lisice znaju doći i kradu kokoši, one koje ne budu odnesene, a uginu, kaže, jednostavno ih baca u šumu. Ne znam šta bih rekla na to.

Mjesto gdje sam parkirala je pored jezera. Prvi put u životu sam ovdje. Pogled mi zapinje na gustu šumu udaljenu nekoliko kilometara zračne linije. Na moje neizgovoreno pitanje, J. objašnjava da je to Perućica. Sjetih se istog trena iz škole – jedina prašuma u ovom dijelu Evrope, ako ne i u cijeloj Evropi.

Bazen, koje zovu i jezerom, punio se vodom iz Sutjeske. Ne odolih i krenuh probat rukom, no bila sam prekratka, pa gurnuh noge u vodu. Hladna. Kažem J. da u autu imam i sav pribor i potrepštine za plažu, pa bi se mogle ubacit :D, ali prehladna je voda, a mi ugrijane.

Pješice, kroz kamp, idemo prema spomeniku i Dolini heroja. Tišina koja odzvanja je gromoglasna, okolne planine zastrašujuće, zgrade i dalje opominju da je prije dvadeset godina ovdje bio rat. Krovova nema, dosta toga i dalje porušenog. Jedno pitanje ne prestaje vrzmati mi se po glavi.

Ako se već nešto, što god to bilo, a govorim o materijalnim dobrima, o zgradama, htjelo osvojiti, zašto se pobogu to rušilo? Hajde, mogu shvatiti da rat ne bira i da ostaju posljedice, ali ako si to već i osvojio, ili u ovom slučaju, dobio kao nagradu za zločin, zar ti ne bi bilo u interesu da to čim prije obnoviš, da na tome zarađuješ.... jednostavno ne mogu pojmiti koja je to ideologija bila. Razumijem pojam specijalni rat, razumijem pojam spaljena zemlja, davili su me s tim i u srednjoj, i na fakultetu, i poslije fakulteta, ali neke stvari zaista ne mogu shvatiti.

Pored hotela, J. me dovodi do tri nišana, izgleda nikad i nigdje registrirana, barem po njenim riječima. Mahovina koja se ulovila na nišane to potvrđuje. Oblik nišana mi govori da su vrlo stari, barem dva od njih jesu. Jedan od nišana je možda onaj donji, iako je dosta izmješten od kamenjen označenog mezara.

Osim nas, na ovom dijelu možda ima svega desetak ljudi. Troje ovdje na klupi pored nišana, dvoje pored oznake zajedničke grobnice, troje na parkingu ispod spomenika, i nas dvije. U trenutku kad smo se počele spuštati, došla je još jedna obitelj.

Dan je prekrasan, usprkos kiši koja je prethodnu noć padala, vrijeme sunčano, toplo, ali i sparno.

Da mi J. nije ukazala, ne bih ni primijetila obitelj divljih konja. Jedno ždrijebe nije se odvajalo od majke, koja je tu i tamo izašla iz sjene velikog stabla oko kojeg su se, njih pet ili šest, skupili, tražeći hlad. Uslikah ih izdaleka.

Ono što primjetih je gromoglasna tišina koja vlada cijelom dolinom. Ista ona koju osjetih u Ahmićima, u Potočarima, u Vukovaru...

to be continued....

 

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
26/08/2015 18:06