beats by dre cheap

TURNEJA BROJ JEDAN

 

Završila je prva turneja. Provezla se kroz dvije države, vidjela štošta po prvi put, uživala u svakom odvoženom kilometru, a bilo ih je zaista puno, preko 1100.
Osnovna ideja je bila izbjeći autocestu, na bilo koji način.
Krenuh kroz centar Zagreba, u kojem su radnici u, relativno, rano jutro srijede 5. augusta počeli sklanjati montažne tribine koje su dan ranije bile ispunjene ljudima koji su gledali vojnu paradu povodom dvadesetgodišnjice Oluje. Vukovarska je još uvijek bila okićena brojnim zastavama i čak i tada, dan kasnije, još uvijek je ostavljala lijep prizor.
Dan ranije zamislih kako bih mogla konačno istražiti južnu paralelu autoceste Zagreb – Karlovac, kojom planiram već godinama, a nikako da se poklope okolnosti. Ovo je bila jedinstvena prilika. Provezoh se cestama okolice grada kojima se nikad dosad nisam vozila.
Oko mene nigdje nikoga, da sam htjela mogla sam unatraške, poprečke, u skokovima, kako god da sam poželjela mogla sam. Da li se isplatilo? Hm, to je sad već drugo pitanje. Financijski sam uštedjela, i na gorivu i na cestarini, vremenski možda i ne. Ali, bar sam je prošla i shvatila kako je mogu koristiti u trenucima kada vladaju gužve na autocesti. To je najveća prednost.
Ideja je bila izbjeći Knin u kojem se u srijedu, tog 5. augusta najavljivalo HDZ-ovo događanje naroda. Na radiju su javljali da se očekuje preko 100.000 ljudi..... Od same pomisli na to, bilo mi muka. Stoga sam tražila rješenje – kako zaobići Knin. Već pri planiranju mi je odmah sinula ideja. Preko Bihaća.
U Bihaću nikad nisam bila. Kostelski Buk je bila ciljana prva stanica. Una, slapovi Une i naravno bosanska. Kafa, naravno.
Ako zanemarim čekanje konobara da naručim, pa čekanje da donese bosansku, pa čekanje da naplati, pa čekanje da donese račun i kusur, vrijeme provedeno na terasi hotela uz huk Une, uz zvukove prirode je bilo nezaboravno. Naravno, slikala sam. Slike su na fb i instagramu, bujrum. Tko treba link za instagram, nek se javi.
Prije podneva nastavih put prema Bosanskom Petrovcu i sljedećoj, drugoj po redu, stanici. Drvar. I Titova pećina.
Ni u jednom od tih mjesta nisam dosad bila.
Google pripreme, tj karte, koje radim prije svakog puta, iako spremljene u mob nisu bile potrebne. Signalizacija odlična, i da sam htjela nisam se mogla izgubiti.
Unac. Rječica, malena ali meni interesantna. Kupih kartu, s brojem 13. Čovjek zaista ne bi vjerovao da se to stalno događa. Dobih dozvolu da autom dođem do muzeja. Nije bilo gužve, barem ne u tom trenu.
Muzej prepun fotografija, informacija, replika uniformi, oružja. Koliko god da sam htjela duže boraviti u muzeju, želja da se čim prije ukažem kod pećine bila je jača.
Očekivala sam neke stube, kamene, daščane, kakve god, ali ono što me dočekalo me ipak iznenadilo. S druge strane, da su bile i napravljene stube, stepenice, to ne bi bilo to. Ne bi bilo iskonsko, autohtono, jer .... prirodne stijene i kamenje po kojima se treba uzverati također su eksponat i kao takav treba biti onakav kakav je bio i prije 1944, te znakovite godine.
Uslikah gotovo sve, mnogo slika je još uvijek u fotoaparatu, to će pričekat da dođem k sebi od današnjeg povratka, ali dio slika je već stavljen na fb i instagram.
Veranje po stijenama poput divokoze ponovo mi je zacrvenilo lice na onim dijelovima na kojima se to uvijek pojavljuje, pa sam vjerojatno izgledala poput mozaika. Da bih došla k sebi, popričah sat vremena sa ženom koja prodaje suvenire.
Dotakle smo povijest, onu stariju i ovu noviju. Sudbine ljudi su čudo. Želja za opstanak, želja za preživljavanje. Informacija koju ja imam zna biti potpuno suprotna od informacije koju ima moja sugovornica. Dovoljno da po tko zna koji put zaključim da mediji zaista, slobodno mogu reći, interpretiraju činjenice kako im se svidi. A to nije niti će ikada biti posao novinara i reportera. Njihovo je da prenesu informaciju, a ne da je interpretiraju.
Možda je upravo zbog tih interpretacija ovaj naš prostor stradao teže i jače, grublje i brutalnije nego što narod, ljudi, pojedinci zaslužuju i žele.
Odmorih u tih sat vremena, napih se vode sa okolnih brda i planina i nastavih prema Bosanskom Grahovu, Livnu i Buškom jezeru.
Cijelim putem, gotovo da sam sama na cesti. Potpuno nevjerojatno. Nigdje vozila, nigdje ljudi, nigdje ničega. Sablasna tišina koja je vladala Grahovim i Pašića poljem je jednostavno neopisiva.
Ostaci kamenih kuća, za koje vjerujem da nisu iz ovog rata, već starije, pojedini zidovi, pojedine stijene nekad možda stambenih kuća, možda staja i pojata, ostavljaju dojam post-atomskog perioda. Nigdje ni traga ni glasa živom biću. Tu i tamo mimoiđem se s nekim autom. Uglavnom sam sama.
Pred Livnom zaključim da bi bilo vrijeme da pojedem papriku, integralni kruh i mesni doručak što sam ponijela iz Zagreba. Pojedoh to vozeći. Prvo dvije trećine kruha i papriku. Naizmjence. Otvorih tada mesni doručak, izvučem nož što sam ponijela, i onako vozeći izrezujem komade. Završim moj ručak sa paprikom i integralnim kruhom.
Livanjsko polje je već življe, kuće su cijele, s prozorima, s rubljem koje se suši no ljudi i dalje nema. Nisam ušla u Livno, već sam produžila prema Buškom jezeru radujući se već samoj pomisli na jezero, na vodu.... Slike su na fb i instagramu, opet i već :D
Tu sam imala dvije opcije: preko Kamenskog u Hrvatsku prema Splitu ili preko Aržana do Ciste Provo. Iako je duži put, pala je odluka na Cistu Provo. Samo zbog stećaka :D, slike vidi fb i instagram :D
U Bosnu sam ušla u 10.30, izašla u 17. Šest i po sati provedoh u dijelu Bosne u kojem nikad nisam bila. Prelijepo iskustvo, i vjerujem da ću jednom nekad rado ponovit taj put.
U Split sam došla nešto prije 19 h. Od kuće sam krenula u 8. gotovo 11 sati na putu, ali s brojnim pauzama za kave, slikanja, razgledavanja, upoznavanje, razgovor s ljudima...
Tipično za mene, zar ne?

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
11/08/2015 23:53