beats by dre cheap

AL TEBE VOLEM.... TO JE FAKAT....

 

Sunčano vrijeme u Zagrebu, u četvrtak, nagovještavalo je divan provod u Sarajevu.
U tom trenu vjerojatno nisam ni mogla zamisliti koliko lijepo će biti. Kafe su bile dogovorene za prva dva dana mog boravka.
Koncert u subotu navečer bio je konstanta, sve ostalo je bilo nagodnog tipa.
I da, i blogerska kafa je bila konstanta.
Nisam mogla samoj sebi vjerovati kad sam ugovorila i pozorište za petak navečer. Toliko sam se bila veselila susretu s Mariom, da sam u trenutku dogovaranja potpuno smetnula s uma da se treba održati i blogerska u kući Sevdaha. Ali, stiglo se na sve.
Trčanje s jednog kraja grada na drugi kraj, od Hadžića do Bijele Tabije, od kafana, restorana, čaršije,.... posljedica svega toga svakog dana bilo je onesvješćivanje u letu.. srećom, krevet je ama baš svaki put bio u blizini...
Kako sam jutarnji tip, odmorena, naspavana, svježa od ranog se jutra kretalo iznova. Moja suputnica, možda i supatnica :D, nije se žalila na tempo, strpljivo je i poslušno sa mnom odrađivala dogovoreno. Nije se žalila, no, svejedno se u nekoliko navrata, osjetih goničem robova.
Upoznah nove ljude, vidjeh stare, dugogodišnje prijatelje, zavirivah ispod svakog kamena tražeći zagubljene...
Koncert ... to je posebna priča... koliko god mi šutjeli o tome, Đole je Đole je Đole...
U trenucima dolaska pred dvoranu, kad smo bile dio mase koja se, gledajući iz svemira, iz svih kompasu poznatih pravaca, baš kao u SF filmovima, magnetski privlačena, omađijana, netko će reći, i ispranog mozga, približavala jednoj centralnoj točci zvanoj Zetra, dosjetih se Đoletovog koncerta prije tri i po godine. Preplavili su me isti osjećaji, iste želje, iste misli... u koferu sam imala rukom zapisane misli i osjećaje nakon tadašnjeg koncerta, sjetila sam se šetnje po praznoj, prohladnoj, novembarskoj čaršiji, sjetila sam te i da sam tada po prvi put spavala na svili, sjetila sam se kako sam u i po toj istoj svili plovila cijelu noć hvatajući jastuk i pokrivač, sjetila sam se razbarušene kose nakon buđenja, osjećaja da zbog iste samoj sebi izgledam kao dikobraz....
Riječi koje sam tada, te 2011-te zapisala, nimalo nisu bile drugačije od osjećaja koji su me sada preplavili, zbog kojih sam i na ovom koncertu isplakala nekoliko pjesama.... ništa nije bilo drugačije, .... u te tri godine nisam se pomakla ni za milimetar... tim više što sam znala da smo tu, na dohvat ruke, samo nas nekoliko redova stolica i tribina dijeil...
Za vrijeme koncerta kao da sam nečime bila kažnjena... nisu mi dali plesat na meni toliko drage Đoletove čardaše... iza mene i oko mene ljudi mojih godina, čak i stariji, koji izgleda više ne znaju šta znači koncert.... ama baš svaki put kad sam ustala da zaplešem, dobila sam lagani udarac po ramenu „gospođo, sjednite!“.... ko u pozorištu..... njima je glavna misao bila „ne talasaj“... a ja, vrtirep, nemam snage da se oduprem ritmu i tempu..
Ako citiram muškarca iza mene, koji je sav sretan, nekoliko minuta prije početka koncerta, glasno izgovorio da je popio prostamol, onda će vam biti jasno koliko su ljudi iza mene bili stariji.... žene lijevo od mene, su onako poput baka zapljeskale svemu, ali ni milimetar se nisu pomakle za vrijeme koncerta koji je trajao tri i po sata. Jedino su im lepeze nedostajale....
Ali sve ću ja to nadoknadit... u maju, u Splitu, me očekuje repriza viđenog.. krivo, neće biti repriza, jer Đoletovi sarajevski koncerti ne mogu biti reprizirani nigdje... sarajevska publika je jedna jedina, i za nju Đole uvijek spremi nešto što je samo njima znano i namijenjeno....
Povratak na čaršiju bio je ispunjen pjevušenjem refrena Namćora....
Al tebe volem, to je fakat
Ti si mi ljubav jedina
 
 

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
28/04/2015 16:47