beats by dre cheap

KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA - 6

 

Subota. Dan povratka. Odlučih još jednom na Bijelu tabiju. Na kafu koja se igrom slučajnosti pretvara u blogersku. Planirano neplanirana kafa. Prepričavam zgodu od dan ranije.
Spuštam se s Vratničke kapije, na čaršiji gužva, propuštam aute, vidim žena me neka fiksira. Hajd, valjda sam joj interesantna. Auto prođe, sad mogu i ja, kad ona viče za mnom „Ideš li dole? Ideš li dole?“
U trenu odlučim, zaustavim se da je povezem. Do Sebilja svakako idem.
Dođe ona do auta, i rukom krene da otvori vrata, kad se počne ispričavat: „Joj, izvini, ja mislila ti moja kona pa da me poveze do Kovača.“
„Hajde, nema veze. Samo vi uđite, ja svakako idem na čaršiju“
„Izvini, al zaista si ko moja kona, pa sam htjela da me povezeš do Kovača.“
„Zar niste vidjeli zg registraciju?“
„Nisam ti ja to ni gledala. Vidim ista si moja kona, iste oči, naočale, obrazi. A odakle si?“
„Zagreb“
“Ja sam ti (tu ona kaže ime i prezime). Ti kad opet dođeš, fino k nama na kafu. Samo smo ti moj čo'ek i ja. Tamo, na Vratniku, treća kuća u prvoj ulici.“
„Hvala na pozivu, idući put kad dođem. Često ja dođem. Dovoljno da mi dadnu nadimak Šeher Hanuma“
„Jašta nego Šeher Hanuma. Samo ti nama dođi na kafu.“
Smijem se dok curama prepričavam kako me Valteruša skoro otela, a samo zato što sam je odlučila povesti od Vratnika do Kovača.
 
 
Još jedan pogled na grad prije odlaska. Onaj stari, uvijek isti osjećaj, ponovno u želucu. Ne izostaje ni ovaj put.
Pred Lašvanskom petljom poveselih se kako ću kroz novi tunel, no prerano se poveselih. Svečano otvaranje je predviđeno tek u ponedjeljak, 25.8. Uslikah što se uslikati dalo. Sa zeničke strane, vidim sve je spremno, na nasipu kosi se trava, kosci u grupama po tri.
Žepče. U trenu odlučim spustit se i autom prošetat kroz gradić. Na samom ulasku vidim policijsku patrolu. Vidim ih kako me prate pogledom. Bit će da im se sviđam. Upamtim gdje su, da u povratku ne jurcam nego fino polako i damski.
Provezoh se centrom, polako, koncentrirano. Napravih krug i natrag. Četrdeset na sat, taman koliko piše na tabli.
I, gle, čuda. Onaj što me pogledom pratio, kao da je jedva dočekao da se pojavim. Istrči sa kuhačom. Desni žmigavac i stanem.
„Dobar dan, rutinska kontrola. Vozačku i prometnu.“
Izvlačim dokumente i iz vozačke vadim novčanicu američkog dolara kojeg sam dobila na poklon, da kojim slučajem gospon policjot ne pomisli da ga hoću mitit. Iskreno ne znam ni zbog čega, ali eto, šta je sigurno je sigurno.
Uzme on dokumente, ode do kolege i onda zajedno slovkaju u onu svoju motorolu. Vidim ja, hoće oni pare, nadajući se da sam negdje usnimljena s osmjehom na licu i plavom kosom koja vijori dok vozim nedozvoljenom brzinom.
Sjetim se scene iz juna 2011, kad su me zaustavili na Lašvanskoj petlji, i pokazali mi snimku iz novembra 2010, gdje naravno vozim prebrzo. I tada, u junu, i onda u novembru, vraćala sam se sa koncerta u Sarajevu. Htjedoh im se opravdat da me koncertni adrenalin još uvijek drži, no vlast ne zna za te ovozemaljske užitke i nema sluha za koncertni adrenalin i afterparties.
E, ali sada? Nije bilo koncerata pa da se igram Fittipaldija i Schumachera.
Vidim, onaj drugi s motorolom, nezadovoljan onim što je čuo, ponovo slovka moju registraciju i ime i prezime. Onaj s druge strane motorole, ponovo provjerava, traži, ali me ne nalazi. Motorola govori ovom s kuhačom, kuharu, sve je u redu, nema ništa.
Jao kojeg li razočaranja. Njima. Meni olakšanja. Jer, sad bar znam da sam „čista“, čak i da me zaustave iduće patrole, znam da ništa neće naći u mojoj auto-moto-sportskoj karijeri.
Kuhača dolazi do mene, pruža dokumente.
„Hvala, sve je u redu“.
Zahvalim i ja njemu. Upalim, dam lijevi žmigavac, i u retrovizoru vidim novu žrtvu. Damski krenem, ubacim se u nepostojeći promet i nastavim put Maglaja.
U Maglaju, dva mjeseca nakon ljetošnjeg prolaska kroz grad, nema promjene. Cesta uz Bosnu gora nego što je bila.
Strogi centar uređeniji, očišćen, iako opet zameten lišćem kojeg jaki vjetar razbacuje po ulicama. Nabrojah, brojkom i slovima, osam ljudi. Po jedan par u dva kafića, ostalih četvoro ulazilo i izlazilo iz svojih dvorišta.
Napravih krug od makadama uz Bosnu, do autobusne stanice i natrag na makadam. Približavajući se Gradskom mostu, vidim gotovo crne oblake koji se nadvijaju nad Maglajem. Skrenuh prema centru da nastavim put.
Dio ceste prema Brodu koji se ljetos popravljao nakon majske kataklizme, sada je popravljen, s novim asfaltom, uređeni nasipi i bankine s obje strane ceste.
Kosova. Upadaju mi u oči dvije-tri kuće krivo naherene. Sve mi je jasno.
Desna obala rijeke Bosne nije se nimalo promijenila u ova dva mjeseca što nisam ovuda prolazila. Stabla, grane, granje, kamenje, ..... sve je apsolutno na istom mjestu, onako kako je voda i ostavila. Ono što u postu iz juna nazvah paganskim kićenjem stabala, još uvijek je vidljivo.
Pred Dobojem kolona dugačka gotovo kilometar. Semafor vrlo kratko traje otvoren za moj pravac kretanja. Koristim vrijeme da slikam Doboj, neke detalje, budno prateći razvoj naoblake. Netko kao da je prolio sipino crnilo na oblake. Vidim, sprema se, samo što nije počelo. Blizu sam Brodu, jel da stajem još u Bosni ili ne, Kotromanićevo? Možda. No brzo se predomislim.
Benzinska, u Doboju, na kojoj uvijek stajem. Kupim cigarete i kokakolu i sjednem u auto. Otvorim šank, natočim kavu, dam kontakt da krenem. I odustanem.
Jer, tog trena je krenulo. Divljanje kiše, vjetra, tuče. U roku nekoliko sekundi ne vidim ništa ispred sebe iako sjedim u autu. Silina kiše i vjetra, njihova snaga, divljačko udaranje po autu, činjenica da auti u mom pravcu kretanja voze nekih tridesetak na sat sa upaljena sva četiri žmigavca, sve to mi dalo do znanja, sjedi tu i miruj. Proći će, pa ćeš onda.
Pola sata je prošlo, ja i dalje sjedim na pumpi u autu. Kiša nemilice lije. Probam s brisačima maknut vodu, upalim najveću brzinu, uspjevaju. Znači moglo bi se vozit.
Lagano krećem jer ne znam baš jesu li mi kotači pod vodom ili ne. Ubacujem se u traku, i umjesto da vozim, vidim da plovim. Na cesti je 10-15 cm vode, mjestimično i 20. Sa usjeka, s moje lijeve strane, voda u potocima juri na cestu, donoseći i blato koje se zadržava na kolniku. I tako dobrih 4-5 kilometara. Više plovim nego vozim.
Kod Kotorskog kiša je sad već oslabila, dovoljno da odlučim stat u Kotromanićevom. Na ćevape. Heeej, pa ja nisam pojela ni jedne ćevape, ni jednu pitu, ni jedan burek za ovih pet dana?!?!
Aaaaa to neće proći. Svakako stajem.
„Peticu i bosansku“
 

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
29/08/2014 10:18